U Centru za edukaciju i istraživanje Nahla u Sarajevu 17. septembra održano je predavanje „Umijeće bliskosti: Poslanik, a.s., i komunikacija u porodici“, koje je održala prof. Lobna Mulla, direktorica Odjela za odgoj i profesionalni razvoj na Yaqeen institutu za islamsko istraživanje. Kroz spoj savremenih istraživanja međuljudskih odnosa i primjera iz života poslanika Muhammeda, a.s., predavanje je otvorilo pitanje kako svakodnevnim načinom komunikacije gradimo ili postepeno narušavamo bliskost u porodici.
Oslanjajući se na višedecenijska istraživanja bračnih odnosa psihologa Johna Gottmana, prof. Mulla izdvojila je nekoliko obrazaca komunikacije koji posebno narušavaju odnose: kritiziranje, prezir, defanzivnost i emocionalno povlačenje iz komunikacije. Zatim se posebno osvrnula na važnu razliku između ukazivanja na konkretno ponašanje koje nam smeta i kritiziranja nečije ličnosti: kada se osobi iznova poručuje da je lijena, neodgovorna, sebična ili nesposobna, negativna etiketa vezuje se trajno za samu osobu umjesto za određeno ponašanje kao takvo. U tom kontekstu upozorila je na posljedice takvog govora upućenog djeci, koja vremenom mogu početi usvajati upravo onu sliku o sebi koju neprestano slušaju od odraslih.
Kao suprotnost tome izdvojen je poslanički način ophođenja. Prof. Mulla podsjetila je na svjedočenje Enesa ibn Malika, r.a., koji je deset godina služio kod Poslanika, a.s., a da mu za to vrijeme Poslanik nikada nije uputio riječi prezira zbog kojih bi Enes osjetio nelagodu, niti ga pitao zašto je nešto uradio ili propustio uraditi. Takvi primjeri, naglasila je prof. Mulla, pokazuju da je blagost pravi način da se ispravi loš oblik ponašanja bez narušavanja dostojanstva osobe.
Posebnu pažnju posvetila je činjenici da veliki dio porodičnih nesuglasica nije moguće jednostavno „ukloniti“. Navela je istraživanja prema kojima se oko 70 posto konflikata među supružnicima ponavlja zbog toga što proizlaze iz razlika u ličnosti i životnim navikama: jedna osoba voli planirati, druga je spontanija; jedna želi razgovarati odmah, druga se povlači; jedna štedi, druga lakše troši. Cilj zdrave komunikacije stoga nije život bez neslaganja jer je to jednostavno nemoguće, nego učenje kako razgovarati o razlikama bez napadanja i međusobnog udaljavanja. Također, potiskivanje problema i stalno izbjegavanje razgovora uporedila je s balonom koji se neprestano puni zrakom – ono što se dugo ne rješava na kraju će se pokazati na neki drugi neželjeni način.
Važan dio predavanja odnosio se upravo na emocije i način na koji se prema njima odnosimo u porodici. Prof. Mulla ukazala je na to da su mnoge generacije odrastale uz poruke da tugu, strah, ljutnju ili uznemirenost treba potisnuti, da je plakanje znak slabosti ili da izražavanje nezadovoljstva znači nezahvalnost Allahu. Nasuprot tome, podsjetila je da su emocije sastavni dio ljudskog iskustva i da ih je potrebno naučiti prepoznati i izraziti na zdrav način u našim komunikacijama unutar porodice.
Kao snažan primjer navela je Hatidžu, r.a., i njenu reakciju nakon prve Objave. Kada joj se Poslanik, a.s., vratio duboko potresen onim što je doživio, Hatidža ga je saslušala, pružila sigurnost i podsjetila ga na njegove dobre osobine i dobra djela. Slično tome, kada je Poslaniku, a.s., umirao sin Ibrahim, njegove su oči suzile. Tuga i suze predstavljaju prirodnu ljudsku reakciju koja može postojati zajedno sa strpljenjem i vjerom.
Prof. Mulla upozorila je i na opasnost da se svako emocionalno iskustvo odmah objašnjava religijskom etiketom. U razgovoru s učesnicama osvrnula se na situacije u kojima se nečija povrijeđenost proglasi šejtanskim došaptavanjem, želja za nečim lijepim pretjerivanjem, a iznošenje problema nezahvalnošću. Čovjekov doživljaj određene situacije može biti pogrešan i moguće je da drugoj osobi pripiše namjeru koju ona nije imala, ali to ne znači da se osjećaj koji se već pojavio može jednostavno proglasiti nevažećim. Zdraviji put jeste saslušati osobu, priznati da je povrijeđena, a zatim razgovarati o tome šta se zaista dogodilo i kako su obje strane razumjele situaciju.
Jedan od centralnih pojmova predavanja bio je i koncept „turning toward“ – okretanja prema drugoj osobi i odazivanja na njene pokušaje povezivanja. Bliskost se, istaknula je prof. Mulla, ne održava sama od sebe samo zato što su ljudi supružnici, roditelji i djeca ili članovi iste porodice. Ona se gradi kroz male svakodnevne trenutke u kojima neko traži našu pažnju, želi nešto podijeliti, ispričati kako mu je prošao dan ili pokazati nešto što mu je važno. Ono što nama izgleda beznačajno može biti važno osobi koja nam se obraća. Aktivno slušanje zato podrazumijeva prisutnost, zainteresiranost i sposobnost da drugome damo prostor da govori bez trenutnog prekidanja savjetima, osudama i gotovim rješenjima.
U tom kontekstu govorila je i o emocionalnoj inteligenciji kao sposobnosti koja se razvija vježbom. Kao što se mišić jača redovnom upotrebom, tako se i sposobnost slušanja, samokontrole, empatije i prepoznavanja vlastitih reakcija razvija svjesnim radom, zato samosvijest treba voditi odluci da se sljedeći put reagira drugačije. Promjena počinje od pojedinca: ne možemo zahtijevati da svi oko nas komuniciraju onako kako bismo mi željeli. Ono što možemo jeste preuzeti odgovornost za vlastiti način govora i svojim ponašanjem ponuditi drugačiji model.
U završnom dijelu predavanja otvoreno je i pitanje granica između požrtvovanosti prema porodici i zanemarivanja sebe. Prof. Mulla osvrnula se na iskustvo starijih generacija žena koje su nerijetko cijeli život podredile porodici, ali i na savremeni diskurs koji brigu o sebi ponekad svodi na izraziti individualizam. Kao odgovor ponudila je potrebu za ravnotežom: porodični život nužno uključuje žrtvu i periode u kojima određene obaveze imaju prednost, ali požrtvovanost ne bi trebala značiti trajno zanemarivanje vlastitog fizičkog, emocionalnog i duhovnog zdravlja.
Ista ravnoteža potrebna je i u odnosima sa članovima porodice. Blagost, saosjećanje i održavanje rodbinskih veza, naglasila je prof. Mulla, ne znače obavezu prihvatanja ponižavanja ili zlostavljanja. Moguće je razumjeti da druga osoba nosi vlastite traume, težak život ili bolest, a istovremeno postaviti granice i zaštititi vlastito dostojanstvo. Čovjek ne mora na grubost odgovoriti grubošću, ali nije dužan ni neograničeno se izlagati ponašanju koje mu nanosi štetu.
Kroz predavanje se provlačila zajednička poruka o tome da kvalitet odnosa nije određen odsustvom problema. Način na koji se prema drugome odnosimo upravo onda kada problem nastane, glavni je pokazatelj kvalitetnog odnosa. Nakon završenog izlaganja, prisutni su imali priliku postaviti pitanje prof. Mulli, te uzeti učešće u aktivnoj diksusiji i razgovoru.
