Iseljenje iz Mekke u Medinu tražilo je da prvi muslimani nauče ostati vjerni smislu islamskih učenja uprkos promjeni mjesta, kulture i memorije. Medina je značila nove običaje, nove tipove društvenih odnosa, potpuno drugačiju ulogu žene (koja je bila društveno daleko prisutnija nego u Meki), kompleksnije međuplemenske odnose, kao i utjecajno prisustvo jevrejske i kršćanske zajednice, što je za muslimane bilo nešto novo.
Još od ranog perioda zajednica vjernika je, slijedeći Poslanikov primjer, trebala razlikovati šta spada u islamske principe, a šta je više dio mekanske kulture. Ostajali su vjerni prvome, učeći se na fleksibilan i kritički pristup svojoj izvornoj kulturi. Čak su morali pokušati reformirati neke svoje stavove, koji su bili više kulturni nego islamski.
Hazreti Omer je to na vlastitom primjeru morao naučiti kad mu je supruga, prema kojoj se ponio grubo, a ona mu odgovorila (što je bilo nezamislivo u Meki), ljutito rekla da to mora podnositi i prihvatiti baš kao što to čini i Poslanik. Bilo je to za njega teško iskustvo, kao i za druge koji su, možda, dolazili u iskušenje da pomisle da su njihove navike i običaji sami po sebi islamski: hidžra je otkrila da to nije slučaj i da moraju preispitati svaku kulturnu praksu, kako bi bili vjerni islamskim principima i kako bi bili otvoreni prema drugim kulturama i obogatili se njima.
Naprimjer, saznavši da se održava svadba među medinskim muslimanima (ensarijama), Poslanik im je poslao dvije djevojke koje su pjevale, jer, kako je rekao, ensarije vole pjesmu. Tako on nije samo prepoznao kulturno obilježje ili ukus koji nije sam po sebi protivan islamskim principima, već ga je integrirao kao obogaćivanje svog vlastitog ljudskog iskustva. Hidžra je, dakle, bila i kušnja inteligenciji, podstičući potrebu da se napravi razlika između principa i njihovih kulturnih manifestacija.
Nadalje, ona je implicirala otvaranje prema novim običajima, novim načinima bivstvovanja i razmišljanja, novim ukusima. Tako se univerzalnost principa stopila s potrebom raspoznavanja raznolikosti načina života i kultura. Egzil je bio najneposrednije i najdublje iskustvo svega toga, jer je podrazumijevao odvajanje od svojih korijena uz ostajanje vjernim istom Bogu, istom smislu, u različitim životnim okolnostima.
Stoga su muslimani koji su iselili iz Meke u Medinu, ustvari, iskusili cikličnu dimenziju islamskih učenja, jer su trebali dosegnuti novi povratak sebi, seobu srca.
Njihovo fizičko putovanje u Medinu bilo je duhovni egzil ka njihovoj nutrini, napuštajući svoj grad i svoje korijene, oni su se vratili sebi, svojoj bliskosti s Bogom, smislu svojih života izvan historijskih događanja. Fizička hidžra, utemeljiteljski čin prve zajednice muslimana i osa njenog iskustva, sad je gotova i neće se ponovo dogoditi, kako je to Aiša objasnila onima u Medini koji su htjeli oživjeti iskustvo.
Omer ibn Hattab je kasnije odlučio da ovaj izuzetni događaj označava početak islamske ere, koja po- činje 622. godine. Ono što ostaje i što je otvoreno i dostupno svima kroz vrijeme i do vječnosti jeste iskustvo duhovnog egzila, koje pojedinca vraća samome ili samoj sebi i oslobađa ga/je svojih i ovosvjetskih iluzija. Egzil zarad Boga u suštini je serija pitanja koja Bog pita svakoga pojedinca: Ko si? Šta je smisao tvoga života? Kamo ideš? Prihvatiti rizik takvog egzila, pouzdati se u Jedinoga, znači odgovoriti: Kroz Tebe, ja se vraćam sebi i slobodan sam.
