Grad Banja Luka pod osmansku vladavinu dolazi nešto kasnije u odnosu na centralnu Bosnu, (početkom 16. stoljeća) i od tada možemo pratiti njegov razvoj i uspostavljanje prvih vakufa. Paralelno sa širenjem vojne i upravne vlasti Osmanskog Carstva na prostoru Banja Luke širila se i institucija vakufa koja je i na ovom području osiguravala kvalitetniji duhovni, kulturni, obrazovni i socijalni život, te gradu dala specifičnu fizionomiju orijentalno-islamskog grada.
Nakon što je iz strateških razloga sjedište pokrajine Bosna sredinom 16. stoljeća premješteno iz Sarajeva u Banja Luku, dolazi do značajne urbanizacije zahvaljujući prije svega dvojici velikih vakifa, bosanskog namjesnika Sofi Mehmed-paše i prvog beglerbega Bosne, Ferhat-paše Sokolovića. Sofi Mehmed paša dao je izgraditi džamiju u kvartu danas poznatom kao Gornji Šeher, zatim drveni most preko rijeke Vrbas, hamam, skoro sedamdeset dućana, han, karavan-saraj te tri mlina. Osim što je sagradio džamiju koja je u islamskom svijetu osnovna pretpostavka razvoja nove mahale i doseljavanja stanovništva, vakif je mostom fizički spojio novoformiranu mahalu sa starijom mahalom Careve džamije koja se nalazila na lijevoj obali rijeke Vrbas.
Sljedeći veliki vakif Banja Luke, Ferhat-paša Sokolović, svoje zadužbine odlučio je graditi na prostoru relativno udaljenom od prethodno spomenutog a koji se nalazio nizvodno od rijeke Vrbas. Tu je Ferhat-paša kupio zemljišta i sagradio preko dvije stotine objekata. Zemljište koje je ranije bilo prazno, bez naročite urbanizacije, preraslo je u današnji centar Banja Luke. Među zadužbinama najprije treba istaći potkupolnu Ferhadija džamiju sa vodovodom i šadrvanom, zatim hamam i karavansaraj, mekteb, dvor za namjesnike, dvije stotine dućana, tophanu i kameni most te popločanu cestu koja je povezivala njegovu novoosnovanu mahalu i stari dio Banja Luke. U vakufnami je uvjetovao i da se naknadno izgrade bezistan, imaret i medresa što je i urađeno. Važno je napomenuti vakifovu osjetljivost i brigu za bolesne. Njegova vakufnama sadrži i odredbu da se svaka tri mjeseca iz vakufa izdvoji deset akči i da težem bolesniku ili siromahu.
Na ovaj ili sličan način, manji ili veći vakifi, iz reda namjesnika, uleme, ili lokalnih trgovaca dali su izraditi objekte, najviše džamije, koji su doprinijeli tome da Banja Luka postane veliki grad. Do kraja osmanske vladavine Banja Luka je imala 45 džamija. Vakifi čiji je spomen do danas sačuvan su, između ostalih, Hasan-efendija, graditelj Arnaudije džamije, mekteba, česme te manje munare na koju se mujezin trebao penjati da prouči akšamski ezan i druge ezane u nesigurnim vremenima kada nije bilo sigurno penjati se na glavnu munaru; Sefer-spahija, graditelj džamije i mekteba za koje je izdvojio skoro dvije stotine hiljada akči; Jusuf Šibić 1855. godine uvakufio je 29 dućana i han koji su trebali izdržavati medresu koju je također on sagradio.
Jedan od starosjedilaca Banja Luke Gazanfer-beg dao je sagraditi Gazanferiju džamiju, mekteb i turbe, a Fehima Čekić, kćerka Mustafe, dala je u vakuf svoju kuću i okućnicu za izgradnju ženskog mekteba u okviru ove džamije. I druge žene su dale značajan doprinos urbanizaciji Banja Luke: Sakina, kćerka Abdije, izdvojila je iz svog imetka četiri hiljade kruna s ciljem kupovine ili izgradnje kuće koja će biti izdavana pod kiriju. Od te kirije trebao se isplaćivati imam Dolačke džamije.
U savremenom dobu, Raifa Mešinović uvakufila je ¾ svoje kuće u ulici Solunska u Banja Luci. Preostali dio kuće putem akcije „50 vakifa“ otkupljen je od strane Medžlisa islamske zajednice Banja Luka. Bahtijarević Zehra i njena sestra Čelebija uvakufile su svoj porodični dom, kuću i bašču u Mejdanu u Banja Luci za potrebe Medžlisa IZ Banja Luka. Džehva Hadžialić uvakufila je svoj stan u Banja Luci za potrebe Ferhadija Džamije.
Vrijedi spomenuti još neke specifičnosti Banja Luke. Četiri mosta na rijeci Vrbas u vrijeme osmanske vladavine nastala su zahvaljujući vakifima, Sofi Mehmed-paši, Ferhat-paši, Šemse Kaduni i Mustafa-paši. Šejh Muslihuddin Kninjanin početkom 17. stoljeća osnovao je u Banja Luci medresu te uvakufio 120 rukopisa. Ova zbirka rukopisa čini prvu banjalučku biblioteku koja je bila javna i služila je cjelokupnom stanovništvu. U savremenom dobu sestre Đumišić iz Banje Luke uvakufile su 64 rukopisa, 1.159 originalnih dokumenata na osmanskom jeziku, te veliki broj serijskih publikacija i štampanih knjiga.
Kako je Banja Luka relativno brzo nakon osmanskog osvojenja grada postala sjedište provincije, bilo je važno da se grad razvije i na raspolaganju ima svu potrebnu infrastrukturu. Banjalučke vakife povezuje oštroumnost u odabiru mjesta gdje će sagraditi svoje komplekse, strateški odabir prostora i pružanje prilike gradu da se prostorno širi i razvija, bez da stanovništvo živi na neuslovnim prostorima.
