Porodica je blagodat koju mnogi zanemare zbog užurbanosti i pritisaka svakodnevnog života. Često rastrgani između materijalnog i virtualnog života, navikli smo živjeti odvojeno, svako u svom svijetu. Poput zdravlja i slobodnog vremena, i porodica je blagodat koja mnogima promakne, a da toga nisu ni svjesni.
Allah jasno ukazuje na blagodat porodice u sljedećem ajetu: “Allah vam je dao supružnike od vaše vlastite vrste, i dao vam je, preko vaših supružnika, djecu i unuke, i osigurao vam je uzdržavanje iz lijepe nafake.” (En-Nahl, 72)
Njihova bliskost se također nazire i u ovim riječima Uzvišenog Allaha:
“I tako, kada se začuje prodoran zov (ponovnog oživljenja), na dan kada svako bude želio da pobjegne od brata svog, i od majke svoje i oca svoga, i od žene svoje i djece svoje: toga Dana – svaki od njih će biti dovoljno zaokupljen vlastitim stanjem! ” (‘Abese, 33-37)
Veliki jemenski učenjak Muhammed Ali eš-Ševkani (umro 1250. h.g.), komentarisao je u svom tefsiru Fethul-kadir: „Ove osobe su posebno spomenute zato što su najbliža rodbina, prema kojima se očekuje da pokažemo najviše ljubavi i samilosti. Bježanje od njih i ostavljanje iza sebe moglo bi se desiti samo zbog nezamislivog užasa i tragične situacije.“
Nažalost, iako se strahote Sudnjeg dana još nisu dogodile, mnoge porodice su već danas otuđene – i to je postalo naše uobičajeno stanje. Život je organiziran na način da članovi porodice provode što manje vremena zajedno. Mnogi od nas započinju dan žureći na posao ili u školu, a zatim se povlače u svoje sobe kako bi se odmorili od ljudi ili obavili obaveze poput kupovine i pripreme večere. Kada se večera posluži, nije rijetkost da se članovi porodice odmah povuku i zabave ekranima – bilo da je riječ o telefonima, televizorima ili računarima.
Mnogi od nas uzimaju zdravo za gotovo to što uopće imaju porodicu. Još je tužnije što su, čak i u doba pandemije, porodice bile frustrirane što moraju provoditi više vremena zajedno – mnoge, prvi put nakon dugo vremena. Osjetila se čežnja za povratkom u “bolja vremena”, kada su članovi porodice sate provodili razdvojeni. To zvuči paradoksalno, jer bi strah od ozbiljne, potencijalno smrtonosne bolesti trebao biti dovoljan razlog da se porodice zbliže. Međutim, često tek kada nas zadesi nesreća, kada nas pogodi bolest, kada prijetnja gubitka postane stvarna — tek tada počinjemo ozbiljno shvatati stvari i žaliti za izgubljenim vremenom. Kao i svaka blagodat, i porodica je poklon koji mnogi ne cijene sve dok ga ne izgube.
Ummu Sulejmina mudrost
Imam Muslim bilježi predaju koju prenosi Enes ibn Malik, r.a., u kojoj opisuje kako je njegov mlađi, bolesni polubrat, Ebu Umejr, preselio. Enesova majka, Ummu Sulejm, r.a., željela je da na blag način saopći tužnu vijest svome mužu Ebu Talhi, r.a. Mudro i s vjerom u Allaha, saopćila mu je vijest o smrti njihovog sina, koristeći riječi koje ukazuju na čvrstoću njenog imana i ispravno shvatanje vrijednosti porodice. Rekla mu je: „Ako bi neki ljudi posudili nešto jednoj porodici, pa kasnije zatražili da im to što su posudili bude vraćeno — da li bi porodica imala pravo da to odbije vratiti?“ Ebu Talha je odgovorio: „Ne.“ Tada mu je rekla: „Onda budi strpljiv i nadaj se Allahovoj nagradi zbog gubitka našeg sina.“
U njenim riječima ima mnogo stvari o kojima vrijedi razmisliti, a možda najvažnija jeste ta da je naše zajedničko vrijeme ograničeno – stoga je svaki trenutak poseban. Čak i kada se porodica ne suočava s tragedijom – a molimo Allaha da zaštiti sve naše najmilije – djeca brzo odrastaju. Za mnoge od nas, čini se kao da je jučer bilo kada su nas djeca gledala s divljenjem, slušala svaku našu riječ i pratila svaki naš pokret. A onda su njihovi prijatelji postali centar njihovog svijeta, a naša uloga roditelja kao da više nije bila toliko važna. Ubrzo nakon toga, osnovali su vlastite porodice ili započeli samostalan život. Srž je u tome da počnemo posmatrati porodicu kao pozajmicu utjehe, ljubavi i milosti – koja će jednog dana biti vraćena. Možda će nam takav pogled na stvari pomoći da više cijenimo vrijeme koje provodimo zajedno.
Put ka istinskom prepoznavanju vrijednosti porodice počinje u srcu. Počinjemo osjećati da je porodica blagodat onda kada im posvetimo pažnju od srca. Kada porodicu vidimo kao blagodat, stalno mislimo na njih i želimo im sve najbolje. Ta želja se izražava i na našem jeziku – tako što češće zahvaljujemo Allahu na toj blagodati i uključujemo porodicu u svoje svakodnevne dove.
Ibn Omer, r.a, prenosi da Allahov Poslanik, a.s., svako jutro i svako veče izgovarao sljedeće: „Allahu, tražim od Tebe zaštitu u pogledu moje vjere, moga dunjaluka, moje porodice i moga imetka…”
El-Emir es-San’ani je ovako protumačio ovaj dio dove: „Traženje zaštite u vezi s porodicom podrazumijeva zaštitu od loših i negativnih odnosa s njima, kao i zaštitu od bolesti i nesreća, te od toga da budemo preokupirani prolaznim, materijalnim stvarima koje nas mogu udaljiti od suštine.“
Allah spominje da Njegovi robovi, robovi Milostivog, govore: “I oni koji čine dovu: “O Uzdržavatelju naš, dopusti da supruge naše i potomstvo naše budu radost očima našim, i učini da budemo najistaknutiji među onima koji Tebe stalno imaju na umu.” (El-Furkan, 74)
Šta je istinska briga za porodicu?
Naravno, svi roditelji žele da im djeca budu fizički, finansijski i emotivno stabilna. Međutim, bez obzira koliko te stvari bile važne, one su prolazne i imaju svoj kraj. Zbog toga roditelj, ako mu je stalo samo do materijalnog dobra svoje djece, ali ne i do njihovog vječnog spasa, zapravo im čini medvjeđu uslugu. Ta briga za porodicu, koja se izražava kroz dove, mora se pokazati i kroz djela.
Oni koji žele vidjeti najbolje u svojoj porodici, pomažu svojim bližnjima ne samo tako što mole Allaha da ih uputi i zaštiti, nego tako što i sami budu primjer – trudeći se izgraditi porodicu zasnovanu na islamskim vrijednostima. Uspostavljanje zajedničkog namaza u kući je izvanredna prilika da cijela porodica zajedno klanja. Također, to je prilika da se zajedno uče zikrovi nakon namaza, kao i jutarnji i večernji zikr. Zamislite koliki je to bereket – kada članovi porodice jedni druge podstiču na djela koja će, na Sudnjem danu, biti vrednija od mnogih drugih.
Trebamo svojim primjerom pokazati brigu za porodicu tako što ćemo naći vremena da pomažemo jedni drugima u kući i pokazujemo ljubav kroz dijeljenje odgovornosti u porodici. Shvatanje da ibadetimo Allahu i time što pomažemo jedni drugima u obavezama i kućnim poslovima – može unijeti sasvim novu, pozitivnu atmosferu u kući. Zamislimo samo kada bi svakodnevne stvari poput pranja suđa ili slaganja veša bile doživljene ne samo kao obaveze, nego i kao način približavanja Allahu.
Ova ravnoteža između hizmeta (služenja) porodici i ibadeta bila je uspostavljena i življena od strane našeg Poslanika, a.s. U predaji koju bilježi imam el-Buhari, Aiša, r.a., kada je upitana šta je Allahov Poslanik, a.s., radio kod kuće, odgovorila je: „Bio je u službi svojoj porodici, ali kada bi nastupilo vrijeme namaza – otišao bi da klanja.“
Pogledajmo tu ravnotežu i uzor koji je on ostavio – ne samo svojoj porodici, nego i svim svojim sljedbenicima. Njegova spremnost da pomaže i bude prisutan u porodičnom životu bila je vidljiva i ostavila je snažan dojam na one koji su mu bili najbliži. Jer, zahvalnost za porodicu počinje u srcu, a pokazuje se riječima i djelima. Tako ne samo da pokazujemo zahvalnost Allahu na toj blagodati, nego i ostavljamo trag u srcima naših najmilijih koji će nas se sjećati onda kada nam njihovo sjećanje i dova najviše budu trebali.
Uzvišeni Allah naređuje dobroj, zahvalnoj djeci: “Raširi nad njima smjerno krila svoje nježnosti, i reci: “O Uzdržavatelju moj, podari im milost Svoju kao što su oni njegovali i odgajali mene, kada sam malehan bio.” (El-Isra, 24)
Molimo Allaha da opravdamo emanet i blagodat porodice koju nam je dao, te da bude zadovoljan sa nama na dan kada Ga susretnemo.
Ovo je skraćena i prilagođena verzija teksta “A Loan of Love: Appreciating the Blessing of Family in Difficult Times”.
Link originalnog teksta.
Prilagodila i prevela: Amela Melkić
