Govor dr. Omara Suleimana povodom 30. godišnjice genocida u Srebrenici

Na početku svog govora u velikoj sali Gazi Husrev-begove biblioteke, dr. Suleiman rekao je da ne dolazi kao ambasador, niti kao izaslanik nekog predsjednika ili premijera, nego kao sin svoje majke koja ga je učila o patnji muslimana Bosne i Hercegovine. Prisjetio se kako je upravo ona, dok su trajali izvještaji o ratu u Bosni i Hercegovini, plakala pred televizorom, zapisivala svoje misli na žutim papirićima, budila se u dubini noći i klanjala doveći za Bosnu i njene sinove. “Ovdje sam u njeno ime”, rekao je, “u ime majke koja je osjećala vaš bol i voljela vaš narod, iako vas nikad nije upoznala.”

Dr. Suleiman je zatim govorio o cvijetu Srebrenice, simbolu bola ali i dostojanstva, gdje svaka bijela latica simbolizira nevinost i čistoću majki, osoba koje nose zeleni tabut u sredini. Tabut koji predstavlja čovjeka s porijeklom, čašću i historijom, a ne samo još jedan broj. Podsjetio je da ni u Gazi danas, kao ni u Srebrenici nekada, brojevi nisu samo statistika – svaki broj je život, svako ime je svjetlost koja ne smije biti ugašena.

Svoje nadahnuće dr. Suleiman je pronašao i u životu Abdullaha ibn Ummu Mektuma, slijepog ashaba Muhammeda, a.s., koji je uprkos svom nedostatku vida tražio da učestvuje u borbi, makar kao tijelo koje će stajati među borcima – da neprijatelj vidi veći broj, a i da Allah vidi namjeru. “Takva vjera”, kazao je, “ne poznaje izgovore.”

Potom se prisjetio i izbjeglica iz Bosne koje je susretao u Americi – pogleda koji su govorili više od riječi, i tišine u kojoj je živio jedan narod u progonstvu. Citirao je kur’anske ajete koji podsjećaju da nisu isti oni koji su se borili kad je bilo najteže i oni koji su se priključili kad je opasnost već prošla. “Bosna je krvarila i za nas. Ne smijemo doći prekasno, niti otići prerano.”, zaključuje dr. Suleiman.

Zatim se osvrnuo na praksu poslanika Muhammeda, a.s., koji nije bio uz ljude samo u trenutku njihove tuge, nego bi ostajao sa njima i nakon što bi svi drugi otišli – sve dok njihova bol ne bi popustila, a potrebe bile ispunjene. Iz toga proizilazi poruka da suosjećanje ne smije biti kratkotrajan gest, nego stalna prisutnost. Podsjetio je da je Bosna kroz svoju patnju postala simbol borbe za dostojanstvo svih potlačenih. Jedni je nisu prepoznali na vrijeme, dok su je drugi napustili prerano. Upozorio je da rana Srebrenice nije samo podsjetnik na prošlost, nego i opomena za sadašnjost – jer prijetnje i sile koje su dovele do ove tragedije nikada nisu iščezle. Ostaje odgovornost svakog savjesnog pojedinca da bdije nad istinom, pravdom i ljudskim dostojanstvom, ne samo u julu, nego svakoga dana.

“Ne smijemo dopustiti sebi da nam prisustvo dženazama bude jedini odgovor na zločin. Vaša prisutnost nakon dženaze – vaš glas, vaša djela – ono je što zaista ostaje. Borba protiv zla ne završava ukopom žrtava. Ona tek tada počinje.”

Dr. Omar Suleiman podsjetio je da se zlo koje je omogućilo genocid u Srebrenici nikada zapravo nije završilo. To isto zlo danas dozvoljava ono što se dešava u Palestini. Jer – genocid nije samo ono što se dogodi – nego je i ono što dolazi nakon njega. “Kako se pamti? Kako se pravda i istina čuvaju? Kako se sprječava da tlačitelji napišu vlastitu verziju historije? U Americi se ulice često nazivaju po onima koji su nekada bili tlačeni, i ti su nazivi davani onda kada su tlačitelji postali sigurni da im žrtve više ne mogu smetati. Zato vi ne dajte svoje ulice. Ne dajte svoju zemlju. Ne dajte da vas izbrišu.” – napomenuo je dr. Suleiman.

“Kao što narod Južne Afrike s punim pravom naziva ono što se dešava u Palestini apartheidom, tako narod Bosne ima najsnažniji temelj i osnov da ono što se dešava u Gazi nazove pravim imenom – genocidom. Upravo zato jer vi znate. Vi ste to proživjeli. I baš zato će vaša riječ najviše odzvanjati. Narodu u Gazi, nije potrebno da čuje sažaljenje – potrebno im je da znaju da nisu sami. Kao što je i ljudima u Bosni značilo i još uvijek znači kada vide da neko stoji uz njih. Tako i stanovnici Gaze traže taj osjećaj ljudske blizine i solidarnosti. Izlazak na proteste za Gazu nikada ne može biti uzaludan. To je između ostalog i politički čin koji pokazuje brojnost i kojim se svrstavamo na drugu stranu, suprotstavljajući se zlu. Pored toga, taj čin motiviše i druge ljude, te se usmjerava prema onima koji u konačnici imaju moć odlučivanja. Nemojte odustati izlaziti na proteste i dizati svoj glas.” – dodao je.

U svom govoru, dr. Suleiman posebno je istakao da se ne trebamo oslanjati na samilost, spašavanje i humanizam onih koji su dopustili da se genocid dogodi i u Bosni, i u Gazi:  “Spas neće doći od onih koji su mirno gledali kako zlo raste. Zato, ne budite nijemi kad god se negdje u svijetu govori o genocidu. Vaš glas ima posebnu težinu. A samo kroz zajedništvo možemo da ojačamo jedni druge i spriječimo da se takvo zlo ponovi.”

Na kraju, dr. Suleiman podsjetio je na to da se sjećanje na šehide ne ogleda samo u posjetama memorijalnim centrima i komemoracijama. Istinsko sjećanje je u tome da živimo ono za šta su oni umrli.