Obrazovanje u periodu vladavine osmanske države na tlu današnje BiH bilo je aktivno, ali u većini zabilježenih slučajeva lakše dostupno muškarcima, bez obzira o kojoj religijskoj pripadnosti se radilo. Školstvo koje je bilo organizirano po osmanskom državnom programu mogli su pohađati samo muslimani kroz vjerske objekte kao obrazovne centre, sve do poznatih tanzimatskih reformi polovinom 19. stoljeća, kada je postalo dostupno i nemuslimanima. Također, pravoslavci i katolici su svoje obrazovanje sticali kroz crkve u religijskom okviru, gdje su se izučavale i svjetovne nauke.
Kada su u pitanju medrese i nastavak školovanja, u dostupnim izvorima bilježi se da su nakon završene medrese neki muškarci odlazili u Istanbul, dok se isti podaci ne navode i za žene. Razlog za odlazak u Istanbul leži u tome da čak i one najveće medrese poput Gazi Husrev-begove ipak nisu bile na nivou univerzitetskog obrazovanja.
Istu situaciju nalazimo i kod bosanskih Franjevaca – samostani su bili centri obrazovanja, svećenici učitelji, a kasnije obrazovanje (Italija, Austrija) bilo je dostupno isključivo muškarcima.
Prvu privatnu žensku školu osnovala je Staka Skenderova 1858. godine. Njen veliki doprinos leži u tome što je ruskom putopiscu, Aleksandru Giljferdingu, koji je skupljao podatke o BiH u ovom vremenu, ispričala događaje i svjedočanstva o ženama i obrazovanju. Smatra se da su njena svjedočanstva zapravo glas istine nakon duge šutnje žena na ovim prostorima. Staka Skenderova jednako kritikuje i pravoslavne trgovce ali i osmansku upravu, stoga je jako zanimljivo pratiti njen doprinos.
Kada su u pitanju Jevreji, oni su nakon progona iz Španije 1492. godine utočište između ostalog pronašli i u Sarajevu. Govorili su hebrejski i španski jezik, zbog toga su svoje obrazovanje održavali unutar svojih zajednica. Prema podacima, veoma mali broj Jevreja se obrazovao u kasnijim zajedničkim obrazovnim institucijama (ruždijama). Oni su bili prvi ljekari na tlu tadašnje osmanske BiH, iako i za njih nemamo informacije da su njihove žene uopšte učestvovale u obrazovnom procesu.
PORODICA
Porodica je bila tradicionalno organizovana u odnosu na muške i ženske poslove, prava i obaveze. Muškarac se više brinuo o opskrbi porodice, što donekle objašnjava zašto je on više učestvovao u obrazovnom procesu.
Trgovačka elita je često putovala van Bosne i Hercegovine. Do danas imamo sačuvana i zabilježena pisma tih trgovaca, na osnovu koji se da zaključiti da su jako malo pisali ženama; pisma su uglavnom slali drugim trgovcima, braći, očevima. Postojala je neka vrsta stida u pokazivanju prisnosti i emocija među supružnicima. Interesantan je primjer Đorđa Avakumovića koji je napisao pismo prijatelju i zamolio da ga pročita njegovoj ženi. U tom pismu joj piše da ju je poželio i da bi joj najradije svakom poštom poslao po jedno pismo, ali ga je stid babe i brata, da im ne bi bilo krivo zbog toga.
Također, kroz priče tog vremena prepričavao se kult tzv. Đulbadže, žene evlije, koja je epitet evlije u narodu zadobila zbog toga što je muža, koji je bio pijanica, na najljepši način dočekivala i pokušavala smiriti, dok je on psovao i uznemiravao komšiluk.
U ranijem tekstu smo naveli da su i nemuslimani u osmanskoj državi ponekada svoje brakove sklapali pred kadijom, a to zbog toga što je islam davao šire mogućnosti razvoda braka, kao i zbog toga što su ženina prava kod zadržavanja svoje imovine bila znatno veća. Međutim, kod vjenčanja muslimana pred kadijom uglavnom nije prisustvovala mlada, nego njen zastupnik, što nije bio slučaj i kod sklapanja brakova među nemuslimanima, kada je mlada bila prisutna.Razvodi u tadašnjim porodicama su bili rijetki, i rijetko su žene mogle biti inicijatori. Općenito govoreći, najčešći razlog za razvod braka je bio nepostojanje djece u braku.
NASILJE NAD ŽENAMA
Prema istraživanju prof. Kasumovića, odnosi između muškaraca i žena historijski su bili nejednaki. Ako se osvrnemo na kanuname i sudske spise koje je prof. Kasumović koristio u svojim istraživanjima, vidjet ćemo da je nasilje nesumnjivo bilo dio životnog iskustva u osmanskoj Bosni u određenom procentu.
Među 46 pregledanih sidžila sarajevskog šerijatskog suda za period od 16. do polovine 19. stoljeća, jednako se nalaze imena muslimana, katolika i pravoslavaca. Porodično nasilje je ugrožavalo sve slojeve društva. Svakako, treba imati na umu da je riječ samo o brojevima prijavljenih slučajeva, za koje ne nalazimo uvijek i informacije o tome kako su završeni, odnosno kazneno sankcionisani. U sidžilima se pojavljuju tzv. kefaleti, obećanja prijavljenih koja su davali pred svjedocima, da se djelima nasilja više neće vraćati.
