Osmanska država upravljala je teritorijom današnje Bosne i Hercegovine u periodu od 1463. godine pa sve do 1878. godine, odnosno, nešto više od 4 stoljeća. Osmanlije sa sobom jesu donijeli islam kao novu vjeru na ovom području, ali on se nije širio masovno Bosnom i Hercegovinom kako se to obično misli.
Naime, islam su iz brojnih razloga prihvatale različite kategorije ljudi, postepeno i tokom čitavog perioda osmanske uprave nad BiH. Najprije je islam prihvatila nekadašnja vlastela bosanskog kraljevstva, vjerovatno kako bi uživali u povlasticama koje su imali do tada. Pored toga, važno je istaknuti da ne postoje dokazi o tome da su pripadnici Crkve bosanske brže prihvatali islam. Oni su zapravo često nosili ista imena kao i katolici i pravoslavci, te zbog toga ne možemo zaključiti kojom brzinom i kvantitetom se prihvatanje islama odvijalo od strane različitih religijskih grupacija. Ponekada su čak neki članovi jedne porodice prihvatli islam, a drugi ipak ne.
PRAVNO UREĐENJE I ŽENE OSMANSKE BIH-e
U centru osmanske države bilo je islamsko šerijatsko pravo, ali svakako da ono nije bilo jedino pravo na kojem su oni zasnivali svoje djelovanje. Oslanjali su se i na običajno pravo, da bi upotpunili šerijatsko, ako neka rješenja vezano za specifičan slučaj nisu postojala.
Kao i kroz srednjovjekovnu Bosnu, i u osmanskoj Bosni najviše podataka o ženama nalazimo kada su u pitanju sultanove supruge ili kćerke, kao i kćerke ili supruge namjesnika ili osoba na važnim upravljačkim pozicijama, što nije slučaj i sa ženama iz širih narodskih masa.
Kroz četiri stoljeća osmanske uprave u Bosni, možemo reći da Bosnu nisu naseljavali isključivo muslimani, nego da je bilo zastupljeno religijsko šarenilo. Tako nalazimo da su se brojne žene nemuslimanke obraćale šerijatskim sudovima kada bi naišle na neki problem. Bilo kako bilo, svi sporovi koji su bili delegirani šerijatskim sudovima, bilježeni su u sidžilima (protokolima), od kojih mnogi nažalost nisu sačuvani. Kada je u maju, 1992. godine, navođenom granatom pogođen i zapaljen Orijentalni institut u Sarajevu, 99% građe o periodu osmanske Bosne, koja se u tom institutu nalazila, izgorjelo je.
Bogata rukopisna kolekcija sa 5263 kodeksa manuskripata na arapskom, turskom i perzijskom jeziku, činila je ovu instituciju drugom po svom bogatstvu na čitavom Balkanu. U tom fondu bile su zastupljene sve naučne i teološke discipline: rukopisi Kur’ana, djela iz oblasti nauke o Kur’anu i hadisu, teološke rasprave, djela iz oblasti prava, obredoslovlja, islamske filozofije, djela iz svih područja prirodno-matematičkih nauka, historije, geografije, politike, pa sve do prepisā gramatičkih i leksikografskih djela, djela iz oblasti lijepe književnosti, djela perzijskih klasika, osmanskih pjesnika ali i domaćih pjesnika. Najviše sačuvanih dokumenata iz tog perioda danas imamo u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu.
ŽENE NA SUDU
Žene su bile punopravnme članice osmanske države, te su imale pravo da se samostalno obrate sudu. Najčešće se u sidžilima govori o tome da su se javljale zbog nasljedstva, prilikom bilježenja vjenčanja ili razvoda, zatim kod potraživanje imetka, kupoprodaje itd.
Zanimljiv je primjer Fakihe, kćerke Husejn-paše, iz Nezir-agine mahale u Mostaru. Kao nasljednica s malodobnim sinovima Husejnom i Hasanom, 1685. godine na sudu je pokrenula spor protiv tabaka Ibrahima, sina Šabanova, koji je već dvije godine uzurpirao zemljišnu parcelu u selu Bilovica, koju je njen umrli suprug Osman uživao trideset godina. Ibrahim je tvrdio da je tu zemlju kupio. Sud mu je zabranio korištenje spomenute zemlje i vratio je Fakihi i njenim malodobnim sinovima.
Žene su itekako bile svjesna da mogu tražiti svoja prava. Naravno, nisu sve žene koje su pokrenule parnicu, dobile istu, ali su ih pokretale i bile svjesne njihove važnosti.
PO PRAVDU U ISTANBUL?
U ahkam defteru Bosne, 1773. godine upisano je da je izvjesna Nizama doputovala iz Sarajeva u Istanbul da podnese tužbu zbog toga što je njen suprug već neko vrijeme bio odsutan iz Sarajeva, a nju je ostavio bez novca za izdržavanje. Kako se njen suprug nije vraćao i nije bilo poznato njegovo prebivalište, njen svekar i djever proglasili su ga nestalim i prisvojili svu njegovu imovinu, uz odgovarajuću sudsku odluku. Nizama je ostavljena bez imetka i novca za izdržavanje, koje su bili dužni obezbijediti članovi njegove porodice, budući da je ona još uvijek bila njegova supruga, a osim toga njoj je pripadao i dio nasljedstva iza supruga. Prije odlaska u Istanbul Nizama se već više puta obraćala sarajevskom i travničkom sudu. Međutim, tek nakon njenog odlaska u Istanbul, njena apelacija konačno je usvojena i donesena je presuda u njenu korist.
Kada su u pitanju nemuslimani unutar osmanske Bosne, oni su imali pravo da svoja unutrašnja previranja rješavaju unutar svojih sudova, ali su mogli doći i na šerijatski sud. Npr., neki brakovi su sklapani izmedju pripadnika drugih religija pred šerijatskim sudovima, i to zbog nešto jednostavnijeg shvatanja braka u islamu, nego što je to u crkvi.
VAKIFE
Žena je u osmanskoj državi imala pravo na posjedovanje imetka, te da njime raspolaže kako se njoj činilo da je najkorisnije. Žene su uvakufljavale imetak ili materijalna dobra za potrebe šire društvene zajednice.
Mnoge žene su dale značajan doprinos urbanizaciji Banja Luke: Sakina kćerka Abdije izdvojila je iz svog imetka četiri hiljade kruna s ciljem kupovine ili izgradnje kuće koja će biti izdavana pod kiriju. Od te kirije trebao se isplaćivati imam Dolačke džamije. U savremenom dobu Raifa Mešinović uvakufila je ¼ svoje kuće u ulici Solunska u Banja Luci. Preostali dio kuće putem akcije,,50 vakifa” otkupljen je od strane Medžlisa islamske zajednice Banja Luka. U savremenom dobu sestre Đumišić iz Banja Luke su uvakufile 64 rukopisa i 1159 originalnih dokumenata na osmanskom jeziku.
Najveća poznata vakifa Sarajeva bila je Šahdidar, supruga Gazi Husrev-bega, što nam pokazuje da su najbogatije bile kćerke ili supruge bosanskih namjesnika.
Žene nisu izdvajale novac i imetak samo za vjerske objekte, nego i objekte od generalne i šire koristi ljudima. Upravo zato je vakuf odigrao važnu ulogu u urbanizaciji mahala i gradova. Interesantan je primjer dvaju sestara iz 1866. godine, koje su uvakufile zemljište na kojem je tek nedavno izgrađen Studentski centar Islamske zajednice. Naravno, one tada nisu mogle ni znati da će jedan tako kompleksan i važan objekat za studente, biti sagrađen upravo tu.
Slučaj Hadži Saliha, sina Temim-spahije, baca svjetlo na još jednu dimenziju vakufa: On je odredio da se iz njegovog vakufa daje novac siromašnima, jetimima, ali i ženama koje su ostale udovice. To pokazuje da su muškarci tog vremena imali osjetljivost prema ženama koje su ostale bez muža kao nekoga ko je zadužen da ih izdržava.
Još jedan primjer žene vakifa pokazuje nam kako su one imale svijest i brigu o svojoj zajednici: Aiša, kćerka Ahmedova, je svoj vakuf odredila za izdržavanje učenika Karađoz-begove medrese, tako da se kupuju deke i ogrijev učenicima za svaku sobu unutar medresanskog smještaja.
Interesantnim se čini i primjer Alije kćerke hadži Huseina, koja je osnovala vakuf i bila njegov mutevelija (upravitelj), iako žene nisu tako često imenovane za upravitelje vakufa. Ona je kao mutevelija imala pravo čak i na materijalnu naknadu.
Ovdje je važno spomenuti i Eminu, kćerku Mustafe Čelebija, iz mahale Žabljak u Sarajevu, koja je 1764. godine svojeručno prepisala Kur'an u mushaf.
