Period Srednjeg vijeka u historiji današnje Bosne i Hercegovine uglavnom se najuže vezuje za Bosansko kraljevstvo. Bosansko društvo tog vremena je bilo feudalno; karakterisali su ga sukobi, osvajanja i gubljenja, trgovačke aktivnosti, i viši, povlašteni sloj stanovništva – vlastela i sl. Na socijalnom, religijskom i društvenom planu primijetan je bio uticaj interpretativnog biblijskog narativa o Ademu i Havi.
Nažalost, dokumenti u kojima bismo mogli imati dostupne podatke o ženama malobrojni su. Općenito govoreći, nemamo sačuvane dokumente sa bosanskog kraljevskog dvora, te ih crpimo uglavnom iz Dubrovnika, budući da je dubrovačka republika imala detaljne evidencije o trgovini i svim ostalim odnosima unutar i van države.
U tim dokumentima žene su slabo zastupljene, jer dostupni izvori više govore o posjedima, trgovini ili drugim aktivnostima u kojima žene nisu bile prisutne. Ipak, i ti malo dostupni podaci uglavnom se odnose na plemkinje i kraljice, a o običnom puku tek nemamo puno podataka. Dokumente su gotovo pa u potpunosti pisali muškarci.
PRAVNI STATUS ŽENE
Žena iz perioda srednjovjekovne bosanske države nije mogla biti svećenik, te je jako rijetko bila poslovno aktivna. Žene nisu imale prezimena, nego su njihova imena određivale njihove porodične uloge, tj. na osnovu toga što su bile nečije supruge ili kćerke. Ipak, žena je imala određena nasljedna prava. U izvorima se spominje da je kralj Tomaš darivao svoju imovinu i muškoj i ženskoj djeci. Također, žene su imale svoj miraz, kojim bi nastavljale upravljati i u slučaju smrti muža ili potencijalnog razvrgavanja bračne zajednice.
Jelena, supruga vlastelina Hrvoje Vukčića Kosače, donijela je svom mužu grad Omiš kao miraz. Posuđivala je čak i novac mužu, a čak i nakon udaje i same smrti Hrvoja nastavila je ubirati porez u gradu Omišu.
BRAK U SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI
Sklapali su se interkonfesijalni i intersocijalni brakovi (plemić sa pučankom, katolik sa pravoslavkom i obrnuto). U katoličanstvu brak nije bilo moguće razvrgnuti, ali u Bosni je zbog Crkve bosanske to bilo drugačije, te su se određeni brakovi završavali razvodom. Najviše zabilježenih razvoda bilo je zbog krune, tj. da bi se učvrstili politički položaji ili izgladile nepovoljne prilike i nesuglasice među vlastelom i državama šireg regiona.
Brak je sklapan uz ideju da muškarac ostaje sa ženom sve dok mu je vjerna, ali nigdje nemamo princip po kojem je i ona mogla napustiti njega ako joj više nije bio vjeran. Princeze su nerijetko bile udavane daleko od svojih kuća, za ljude koje nisu detaljno poznavale.
PRVE BOSANSKE KRALJICE
Bosanske kraljice uglavnom nisu bile sa današnjeg bosanskog područja, što je svjedočanstvo dobrih odnosa na relaciji tadašnjeg bosanskog kraljevstva i drugih zemalja. (Primjer kraljice Doroteje Gorjanske, koja je bila ugarskog porijekla. Njen otac je u svrhu popravljanja odnosa svoju kćerku dao Tvrtku II. Ona je bila katolkinja, što je Vatikan svakako pozdravio zbog širenja kršćanstva i saradnje sa Franjevcima.)
Jedna od bosanskih kraljica koje su suvereno vladale jeste Jelena Gruba, čije ime je bilo slavenskog porijekla. Bila je žena Ostojina, koja je poziciju vladavine nastavila nakon njega. To predstavlja jedinstveno svjedočanstvo da smo na ovom prostoru imali ženu vladara, unutar Evrope, 150 godina prije Engleske i Francuske. Njeno ime Gruba ili Grubača dovodi se u vezu sa tadašnjom praksom da se djeci po rođenju daju imena koja bi simbolično mogla uticati na kasnije jak i odlučan karakter, ili ih potencijalno spasiti smrti uslijed čestih umiranja djece na porodu, kao i njihovih majki.
VJERSKI IDENTITET KATARINE KOSAČE I NJENE KĆERKE
Vjenčanje kraljice Katarine se spominje kao svečan događaj. Bila je katolkinja i imala konekcije sa Franjevcima. Katarina je dočekala propast bosanskog kraljevstva; ona pod prodorom Osmanlija bježi u Dubrovnik. Dubrovčani su je primili, ali nisu željeli da tu dugo ostane, iz straha da ne bi obnovila bosansko kraljevstvo na tlu Dubrovnika. Konačno je završila u Rimu, gdje je i sačuvan njen testament.
Njeno dvoje djece, Sigmund i Katarina, predmet su različitih stavova unutar domaće historiografije. Postoje mišljenja da je njena kćerka prihvatila islam i umrla kao muslimanka. Postoji i verzija da je i sama Katarina primila islam, za šta nemamo nikakve dokaze. Danas se u Skoplju nalazi i turbe za koje se spominje da pripada Katarini mlađoj, uz određene osmanske varijacije njenog imena. Bilo kako bilo, njena djeca jesu odvedena od strane Osmanlija, ali za njenu kćerku možemo samo pretpostaviti prešla na islam. O daljnjem njenom životu kao i mjestu ukopa nemamo pouzdane podatke.
RELIGIJSKI ŽIVOT ŽENA
Postoje dokazi da su žene kao redovnice ili krstjanice bile uključene u rad Crkve bosanske. Možemo reću da se uloga žene u jednom domaćinstvu bila ista ulozi koju je redovnica imala unutar Crkve. S obzirom da je katolička crkva nastojala ukloniti i smanjiti rad Crkve bosanske, negativno su pisali o ženama redovnicama. Njihove predrasude dovoljno se ogledaju u činjenici da su pisali kako je nečuveno da žene i muškarci borave u istom svetom prostoru.
ROPSTVO U SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI
Postoji dosta podataka o ženama kojima je trgovano kao robljem u tom periodu, a dominantno su se prodavale žene kao kućne pomoćnice koje su onda radile različite poslove uključujući i posao babice. Od 428 osoba prodanih kao roblje u Dubrovniku, 363 bile su žene mlađe od 25 godina. Bile su prodavane u Aleksandriju, Palestinu, Kretu, Barselonu itd. Crkveno učenje načelno nije dozvoljavalo robovlasništvo, ali su žene iz Bosne bile optuživane da su sljedbenice hereze, zbog čega je bilo dozvoljeno da ih se prodaje. Ako bi pak dokazale svoje katoličko porijeklo, bile bi oslobođene ropstva.
Interesantno je da je život jedne plemkinje u Bosni i plemkinje u Ugarskoj bio sličniji nego život plemkinje i pučanke u istoj zemlji Bosni. Razlog za to leži u velikom jazu između plemstva i puka, budući da se pučanstvo dominantno bavilo poljoprivredom. Žene su često umirale na porodu uslijed teških okolnosti.
Pretpostavlja se da su žene tog perioda prolazile kroz tužne i teške životne priče, o kojima nažalost nemamo sačuvanih dokumenata.
Svakako, na osnovu ovih historijskih činjenica, možemo izvući zaključak o važnosti pisane riječi od strane žene, kao i važnosti dijeljenja njene ženske perspektive po pitanju društvenih događanja – danas – u našem vremenu, jer će doći vrijeme kada ćemo kao sudionici svoga vremena biti predmet istraživanja i analiza.
