U kur'anskom kazivanju o Ibrahimu, a.s., gotovo da nema susreta sa „veličinom“ koja na kraju ne bude dovedena u pitanje pred Ibrahimovom argumentacijom. Primijetno je da se upravo u najvažnijim trenucima Ibrahimovog života ponavljaju ključne riječi iz istog korijena sa značenjem veličine: kebīr (ogromni), ekber (najveći) i kiber (starost). Naizgled različite, ove riječi u priči o Ibrahimu otkrivaju ljudsku opsjednutost i fascinaciju veličinom okolo sebe, ali i postepeno oslobađanja od iluzije o njoj, kako bi se spoznala ona istinska veličina.
Muslimanski filozofi u Ibrahimovim kur’anskim dijalozima vidjeli su arhetip racionalnog tragatelja za istinom. Najpoznatiji primjer je onaj iz sure El-En‘ām: „Kad ugleda Sunce kako izlazi, reče: ‘Ovo je moj Gospodar, ovo je najveće (ekber).’ A pošto zađe, on reče: ‘Ja zaista nemam ništa s time što vi njemu pridružujete.'“ Ibrahimov argument usmjeren je protiv ljudske potrebe da apsolutizira ono što mu djeluje veliko. Klasični tumači Kur'ana čak su ponekad raspravljali da li je Ibrahim zaista prolazio kroz ličnu potragu ili je koristio metodu argumentacije sa svojim narodom, tj. privremeno je prihvatio njihovu logiku, da bi kasnije pokazao njenu neodrživost. Filozofi i teolozi su posebno bili fascinirani time što Ibrahim zaključuje da ono što zalazi, nestaje i podliježe promjeni ne može biti apsolutni bog.
Također, kada nakon rušenja kipova kaže: „Naprotiv, učinio je to ovaj veliki među njima (kebiruhum).“, on koristi reductio ad absurdum: dovodi protivničko vjerovanje do njegove apsurdne posljedice. Ako je „veliki“ kip zaista božanstvo, trebao bi sam progovoriti i objasniti šta se dogodilo, ali budući da ne može, sama pretpostavka postaje neodrživa. Ibrahim pokazuje besmislenost ideje veličine kada je riječ o nečemu što je nemoćno, čime Kur’an zapravo razgrađuje fascinaciju fizičkom veličinom.
Na koncu, kada Ibrahim, a.s., u suri Hidžr kaže: “Zar mi donosite radosnu vijest sada kad me je starost (kiber) ophrvala?“, ili kada kaže u suri Ibrahim: „Hvala Bogu koji mi je u starosti (kiber) poklonio Ismaila i Ishaka.“ on govori o sebi kao starcu kojem je Bog poklonio potomstvo kada su svi prirodni uzroci već bili oslabljeni. Kiber ovdje upućuje na starost, trenutak kada čovjek postaje svjestan vlastite nemoći (svojevrsna igra riječi u jednom korijenu: od veličine do slabosti), ali Ibrahimova starost ipak nije prepreka Božijoj volji da mu pokaže Svoju moć.
Zanimljivo je da se kroz ove tri epizode može pratiti i svojevrsna progresija Ibrahimovog iskustva sa veličinom. U epizodi sa nebeskim tijelima i kipovima Ibrahim, a.s., argumentom razbija tuđe iluzije o veličini kako bi ljude doveo do spoznaje Boga. Međutim, u kur'anskoj epizodi o potomstvu u starosti, upravo Uzvišeni Allah direktno Ibrahimu razbija percepciju granice i nemogućnosti.
Nakon što je Ibrahim drugima pokazivao nemoć lažnih “veličina”, sada i sam biva suočen s činjenicom da ni kiber (starost) ne predstavlja granicu Božijoj moći.
Ibrahimov je arhetip čovjekove stalne potrebe da pronađe ono čemu će se pokoriti. Nekada su to bila nebeska tijela jer su ljudima djelovala nedostižno i moćno. Danas čovjek više ne obožava Sunce, nego iskorištava njegovu energiju, kao što se ne klanja zvijezdama ili Mjesecu nego na na njih šalje istraživačke ekspedicije. Kipove i tradiciju kao takve moderni čovjek je uglavnom napustio, ali potreba za apsolutnom veličinom kojom bi bio fasciniran nije nestala. Ona je sada premještena na tehnologiju, nauku, napredak, što Nazir Khan objašnjava uvjerenjem modernog čovjeka da mu samo nauka pruža znanje o konačnoj istini, bez potrebe za pozivanjem na faktore izvan prirodnog svijeta. Čovjek iznova robuje onome što smatra najvećim.
I konačno, nije li interesantno to što je upravo Ibrahim, a.s., nazvan ocem monoteizma, dok je hadž, ibadet koji se direktno veže za njegovu tradiciju, ispunjen upravo tekbirima (veličanje Boga). Tekbir u tom kontekstu nije način da čovjek učini Boga većim nego što jeste, jer je On od toga neovisan. Nasuprot tome, vjernik tokom hadža neprestano ponavlja da je Allah veći od svega što on pokušava apsolutizirati: veći od prirode, vremena, civilizacija. Veći od ljudske moći i ega.
Autor: Zekija Krvavac
Ovaj tekst izvorno je objavljen u printanom izdanju Preporoda za 15. maj, 2026. godine.
