Wa le-d-dallin
Kroz posljednji ajet Fatihe saznajemo da postoji više od jednog puta zablude. Riječ korištena u ovom ajetu za označavanje drugog puta zablude je ad-dallin, što se odnosi na one koji su izgubljeni i zalutali.
Učenjaci primjećuju da je ova riječ spomenuta u participu aktivnom (ed-dallin: oni koji su zalutali), umjesto u pasivnom obliku (el-mudallin: oni koji su odvedeni u zabludu), kako bi se pojasnilo da je zabluda posljedica svjesnog izbora onih koji obezvređuju istinu i udaljavaju se od nje.
Kroz Kur'an vidimo da je najdalji stepen udaljavanja od istine upuštanje u mnogoboštvo: „Oni koji pridružuju božanstva Allahu doista su duboko zalutali.” (Kur’an 4:116).
Arhetipski primjer skretanja s pravog puta jeste napuštanje čistog monoteizma kojem su pozivali svi poslanici. Međutim, imam Ebu Ishak eš-Šatibi nam pruža važnu opomenu u vezi s općenitošću upozorenja u ovom ajetu: „Među one koji su zalutali ubrajaju se i mnogobošci koji su Allahu pridruživali božanstva. Jer, svako ko skrene s pravog puta uključen je u ovu kategoriju, bilo da pripada ovom ummetu (zajednici) ili ne, kako je već spomenuto u prethodnim ajetima.“
Pravi put podrazumijeva i znanje i djelovanje. Cilj znanja je istina, a cilj djelovanja je pravda. Put dalala (zablude) pripada onima koji fetišiziraju djelovanje bez znanja. Oni iznose tvrdnje o pravdi, bez obzira na istinu.
Ideologija koja ovo najbolje predstavlja u savremenom društvu jeste postmodernizam: prema njemu, ne postoji univerzalna istina. Ovaj pokret se pojavio unutar zapadne kulture kao „reakcija protiv gušećeg zagrljaja modernosti” i kao „pobuna protiv prosvjetiteljstva” te ekstrema liberalizma.
Filozof Stephen Hicks objašnjava da postmodernisti „dekonstruiraju razum, istinu i stvarnost” jer vjeruju da su u ime razuma, istine i stvarnosti zapadne civilizacije donijele dominaciju, ugnjetavanje i uništenje. Tako postmodernizam postaje aktivistička strategija protiv saveza razuma i moći.
Postmodernizam usvaja relativizam kada je riječ o uvjerenjima („svako ima svoju istinu”), ali objektivizam kada je riječ o djelovanju („moraš slijediti upravo ovaj put do pravde”). Mogli bismo kazati i da je postmodernizam posljedica liberalizma. Radikalno nepovjerenje prema autoritetu, koje je pokrenuo liberalizam, dodatno je prošireno i produbljeno unutar postmodernizma, potkopavajući sam pojam istine. Sumnja postaje „stalno i trajno stanje postmodernizma”.
Muslimanski učenjaci su stoljećima ranije analizirali fenomen sumnje i radikalnog skepticizma, poznatog kao safsata ili sufistaʾiyyeh na arapskom jeziku, što vuče korijene iz stavova antičkih grčkih sofista.
Tako Abdulkahir el-Bagdadi (umro 429. h.g.) objašnjava da safsata podrazumijeva poricanje znanja ili poricanje stvarnosti svih stvari. Neki od od zagovornika iste sumnjaju u postojanje nezavisne stvarnosti, dok drugi vjeruju da stvarnost zavisi od ličnih uvjerenja, te da su sva uvjerenja tačna, iako su međusobno kontradiktorna.
Upravo ovaj skepticizam jeste osnova postmodernizma danas. Stephen Hicks piše:
Metafizički gledano, postmodernizam je anti-realizam – smatra da je nemoguće smislenu raspravu voditi o nezavisno postojećoj stvarnosti.
Postmodernizam tako nudi društveno-lingvističku konstrukciju stvarnosti. Epistemološki, nakon što je odbacio ideju nezavisno postojeće realnosti, postmodernizam negira da razum ili bilo koja druga metoda mogu dovesti do objektivnog znanja o toj stvarnosti.
Britansko-pakistanski filozof Ziauddin Sardar primjećuje:
“Kada su Istina i Razum mrtvi, šta se dešava sa znanjem? Postmodernizam sve vrste i izvore znanja posmatra s jednakim skepticizmom. Gotovo da nema razlike između nauke i magije, kako je Feyerabend nastojao pokazati. Za postmoderniste, znanje se ne stiče istraživanjem, već maštom. Zato fikcija postaje važnija od filozofije, a naracija važnija od teorije, jer bolje objašnjava ljudsko ponašanje.”
Ključna osobina postmodernizma je otpor prema tzv. velikim narativima o stvarnosti (tj. svjetonazorima). Postmodernizam podrazumijeva skepticizam prema svim metanarativima. Kur'an nam, međutim, pruža konačni metanarativ koji objašnjava našu samu svrhu u životu: Allah kaže: “Džine i ljude stvorio sam samo da Me obožavaju.” (Kur'an 51:56).
Naravno, skeptičan odgovor na ovaj kur'anski narative nije nov; on je, zapravo, već spomenut u samom Kur'anu: “Kada mu se ajeti Naši kazuju, on kaže: ‘Izmišljotine naroda drevnih!” (Kur'an 68:15, 83:13)
U svakom od ovih primjera, Kur'an podsjeća čovjeka na njegovu vlastitu ličnu odgovornost pred Bogom za način na koji odluči živjeti. Problem za postmodernistu je taj što, poput bilo kojeg radikalnog skeptika, prije ili kasnije mora se suočiti s neusklađenošću i nedosljednostima svojih izbora. Svako ljudsko biće mora pronaći smisao u velikim životnim pitanjima kroz niz odgovora, tj. kroz “narativ”.
Bez obzira na to u kojoj kulturi ili ideologiji je neko odrastao, on nastoji odgovoriti na pitanja poput: “Šta mom životu daje smisao?” (duhovno), “Kako da živim dobar život?” (moralno), i “Šta je vrijedno znanja?” (intelektualno). Traganje za istinom znači traženje odgovora koji služe za razumijevanje ovih temeljnih pitanja.
Čovjek se neminovno mora suočiti s odgovorima koji oblikuju njegove životne izbore. Ti odgovori mogu biti koherentni i dobro utemeljeni ili pak nepovezani i neutemeljeni. Većina ljudi slijedi ovo drugo: „Oni slijede samo pretpostavke i vlastite prohtjeve, iako im je od njihovog Gospodara već došla prava uputa.“ (Kur'an 53:23).
Za razliku od ljudskih narativa koji su konstruisani da služe ovosvjetskim interesima, kur'anski narativ obraća se direktno duhovnim, intelektualnim i moralnim potrebama ljudi, pružajući im sveobuhvatnu istinu od Boga. U haosu nepovezanih ideologija, kolebljivih normi, kulturnih pomaka i promjenjivih vrijednosti, etički svjetonazor Kur'ana pruža jasnu istinu i jedini čvrsti oslonac.
Naravno, postmodernizam ne može obnoviti ono što je liberalizam uništio. Raspadanje svih hijerarhija vrijednosti i značenja ne vodi samo kontradikcijama, već i nihilizmu. Tako Ziauddin Sardar piše: „Dekonstrukcija predstavlja normu postmodernizma. Sve mora biti dekonstruisano. Ali kada dekonstrukcija dostigne svoj zaključak, ostajemo suočeni s velikom prazninom: ne postoji ništa, apsolutno ništa što nam može pružiti smisao, osjećaj usmjerenja, mjerilo za razlikovanje dobra i zla.“
Pogrešan moralni kompas postmodernizma ne pruža tačnu procjenu pravih izvora zla. Postoji tendencija da se zlo eksternalizira, pripisujući ga okolnostima ili hijerarhijama moći izvan pojedinca, bez suočavanja sa stvarnošću psiholoških motivacija unutar ljudskog bića.
S druge strane, islamski okvir pojedincu pruža potrebne alate za duhovno i moralno pročišćenje, kroz prepoznavanje unutrašnjih sklonosti ka zlu i adekvatne borbe protiv njih. Ova borba protiv vlastitih nižih strasti (nafs) nužna je za postizanje moralne discipline, što je Poslanik potvrdio riječima: „Mudžahid je onaj koji se bori protiv vlastitog nefsa.“
Prevela i priredila: Amina Čolaković
