Gajri-l-magdubi ‘alejhim
U završnom ajetu Fatihe, nakon što smo prethodno Allaha molili za Njegovu uputu, tražimo da ne slijedimo put onih koji su zaslužili Njegovu ljutnju, niti put onih koji su zalutali.
Primjećujemo da se ranije u ovoj suri, kada se spominje Božija blagodat, glagol direktno pripisuje Bogu („Kojima si Ti dao blagodati.”). Nasuprot tome, ljutnja nije direktno pripisana Allahu korištenjem zamjenice (tj. naredni ajet ne kaže „onih na koje si Ti ljut.”). Umjesto toga, spominju se u pasivnom obliku („oni koji su zaslužili ljutnju”), čime se izostavlja spominjanje onoga ko je ljut. Ova razlika nosi suptilan i veoma elokventan značaj za razumijevanje ajeta. Ako Allah daruje blagodat, uprkos svim manjkavostima Svog roba, to je zbog Njegove neizmjerne darežljivosti; a ako rob zasluži Božije nezadovoljstvo, uprkos Božijem ogromnom oprostu i strpljenju, to je zbog teških prijestupa samog roba.
Štaviše, moralni prestupi ne izazivaju samo Allahovu ljutnju, već i ljutnju stvorenja. Na kraju, budući da je grijeh uzrok udaljavanja od Boga, sama sintaksa rečenice u ajetu odražava ovu udaljenost kroz izostanak direktne zamjenice koja povezuje radnju s Bogom, za razliku od slučaja onih koji primaju Njegovu blagodat, kada su indirektno spomenuti kroz zamjenicu.
Izbjegavanje Božijeg nezadovoljstva i ljutnje treba da bude od ogromne važnosti za vjernika. Zapravo, to je nešto što možemo naučiti iz dova koje je Poslanik, a.s., običavao učiti: “Tražim utočište u svjetlu Tvoga lica—kojim se tama raspršuje i svi poslovi ovoga i budućeg svijeta ispravljaju—od toga da budeš na mene ljut ili da ne budeš sa mnom zadovoljan. Moja jedina želja je Tvoje zadovoljstvo. Nema snage i moći osim kod Tebe.”
Što se tiče puta zablude koji se spominje u ovom ajetu iz sure Fatihe, prenosi se da je ‘Adi ibn Hatim, kršćanin koji je prešao na islam, rekao da je Muhammed, a.s., identificirao jevreje i kršćane kao paradigmatske primjere ovih grešaka. Poznati u islamu kao ljudi Knjige (ehlul-kitab), ove dvije vjerske zajednice priznaju mnoge od istih poslanika opisanih u islamu. Spominjanjem njih, Poslanik je pokazao kako vjerske zajednice mogu dobiti uputu, svete knjige i poslanike od Allaha, a ipak ostati u zabludi. Iz tog razloga, njihov primjer posebno je važan za muslimane. Indijski islamski učenjak Amin Ahsen Islahi (umro 1997.) primijetio je da naredne dvije sure, El-Beqare i Alu-Imran, detaljno tretiraju pouke koje treba naučiti iz grešaka ove dvije zajednice.
Osobine zadobijanja Allahove ljutnje ili čovjekovog lutanja nisu isključivo vezano za ove dvije religijske zajednice, kao što to Kur’an ukazuje i na drugim mjestima (vidi npr. 16:106, 4:167). Štaviše, Ibn ‘Ašur je objasnio da ovo nisu jedine grupe na koje se ovaj opis odnosi, već su samo najistaknutiji primjeri; spominjanjem ovih vjerskih zajednica, Poslanik je pružio primjere koji su bili poznati ranoj muslimanskoj zajednici u njenim susretima s drugim plemenima.
‘Abdusselam El-Madžidi objašnjava da postoji mudrost u tome što su u ajetu spomenuta svojstva zablude, a ne imena određenih grupa, kako se muslimani ne bi izuzeli iz ovog upozorenja: „Allah nije želio da muslimani sebe smatraju izuzetima od kritike ili da pomisle kako ih samo pripadnost islamu čini imunim na odgovornost za svoja djela. Stoga je On opisao one koji su na krivom putu ne prema njihovoj etničkoj ili religijskoj pripadnosti, već prema njihovim osobinama.”
Liberalizam i moderne ideologije vs. oni koji su zaslužili ljutnju
Dok su tradicionalne religije poput judaizma i kršćanstva oslabile na Zapadu, prateće psihoepistemološke bolesti nisu nestale, već su jednostavno prenesene na nove ideologije modernog doba. Konkretno, liberalizam predstavlja oličenje korupcije namjere te fetišizaciju znanja nauštrb djelovanja. Glasno naglašava svoju predanost znanju, ali u konačnici zanemaruje važnost moralnih dužnosti i etičkog djelovanja.
Liberalizam je već dugo na čelu zapadne kulture i agresivno se reklamira kao dio projekta zapadnog imperijalizma. On počiva na zapadnjačkoj fantaziji supremacije i stoga je blisko povezan s kolonijalizmom: “Sloboda je samo za prosvijećene. Dok se ne dosegne prosvjetljenje, imperijalna dominacija je jedina nada za divljake”, kako navodi prof. Kaminski u djelu Islam, liberalizam i ontologija.
Prema liberalizmu, s izuzetkom interesa države, ljudi bi trebali biti slobodni misliti, djelovati i govoriti šta god žele. Ali šta bi zapravo trebali željeti? Krajnji cilj društva svodi se na slijeđenje vlastitih želja a te želje su neumorno programirane od strane marketinških industrija korporativnih mašinerija društva. Paradoksalno, “oslobođena” osoba je sve više pod kontrolom same države.
Sloboda da se slijede vlastite želje postaje vrhovna vrlina u modernoj kulturi, a oni čije su želje pohlepne dobivaju najveći značaj. Zabavljači su zvijezde, dok se intelektualci zanemaruju. Influenseri zamjenjuju stručnjake, nudeći brza rješenja za sve životne bolesti, kao i plitke, površne motivacione parole. Svi ti sadržaji, naravno, prožeti su porukama sponzora i reklamama koje potiču obožavanje vlastitih želja. Ovo u konačnici određuje kako ljudi misle i djeluju. Na kraju, njihova sloboda postaje njihovo ropstvo.
Sa svojim opsesivnim individualizmom, liberalizam govori samo o individualnim pravima i slobodama, ali rijetko o dužnostima, odgovornostima ili zajedničkim obavezama, kakve vidimo u islamu. U liberalnoj etici, sam smisao braka i porodice se gubi. Zašto se uopšte upuštati u doživotne bračne obaveze i zašto imati djecu? Zašto nepotrebno ograničavati vlastitu slobodu takvim dužnostima i obavezama? Za liberalnog hedonistu, koji živi isključivo zboig maksimizacije užitaka, djeca ne predstavljaju ništa osim fizičkog, finansijskog i emotivnog tereta. Dolazi se čak do tvrdnje da je i rađanje djece neetično, jer djeca nisu dala pristanak da budu rođena.
Gotovo iz svakog ugla, koncept porodice se raspada unutar liberalizma. Zapravo, mogli bismo reći da društvena izolacija može biti strukturna karakteristika liberalizma: “Usamljenost nije samo tužno stanje uma. To je cijena davanja prednosti individualnim pravima i slobodama nad društvenim vrijednostima i povezanošću. Kada su ljudi slobodni birati, mogu birati toliko različito jedni od drugih da više ne prepoznaju ništa zajedničko među sobom.”, ističe Shannon Gormley.
Liberalizam je ostavio ljudsko biće bez tradicionalnih izvora stabilnosti – vjere, porodice, zajednice i tradicije – ostavljajući ga bespomoćnim pred burnim i destabilizirajućim silama koje ga pogađaju u životu. S druge strane, umanjuje mu bol praznine teškim dozama nemara koje pruža masovna industrija zabave. Liberalizam je tako posijao sjeme široko rasprostranjene krize smisla koja je eruptirala u modernosti, ubrzana egzistencijalnom tjeskobom zbog prijeteće opasnosti od velikih katastrofa poput još jedne virusne pandemije, nuklearnog rata ili zlonamjerne umjetne opće inteligencije.
Islam, s druge strane, ljudskom biću pruža istinski osjećaj pripadnosti, smještajući ga unutar mreže međusobno povezanih odnosa. To vidimo iz hadisa Muhammeda, a.s.: “Najbolji od vas su oni koji su najbolji prema svojoj porodici.”, zatim: “Ko ode na spavanje znajući da mu je komšija gladan, nije istinski vjernik.”, kao i: “Udjeljujte sadaku svim ljudima, bez obzira na njihovu vjeru.” Umjesto parole “svako za sebe”, Kur’an uči da siromašni i oni koji su u potrebi imaju utvrđeno pravo u nečijem bogatstvu. Islam čovjeku pruža istinski osjećaj pripadnosti, smještajući ga unutar mreže međusobno povezanih odnosa u životu.
Nadalje, u kontekstu liberalnih vrijednosti, sloboda govora postala je sloboda širenja dezinformacija, dehumanizirajućih političkih narativa i lažnih vijesti. U međuvremenu, oni koji govore istinu koja nije u skladu s interesima političke elite bivaju cenzurisani, stigmatizirani, uklonjeni sa platformi ili “blokirani”.
Štaviše, oblik racionalizma koji zagovara liberalizam, poznat kao “razum prosvjetiteljstva”, ima mnoga ograničenja. U modernom zapadnom svijetu racionalnost je gotovo potpuno odvojena od moralnosti. Ovo je suprotno islamskom pojmu ‘aqla (intelekta), koji podrazumijeva moralnu samokontrolu. Riječ ‘aql je etimološki povezana s riječju ‘iqal (konop koji se koristi za vezanje kamile), što ukazuje na samosavladavanje. Stoga, cilj inteligencije u islamu nije samo apstraktno razmišljanje, već praktično etičko djelovanje i moralni razvoj.
Danas vidimo da obrazovani i intelektualno sposobni ljudi nisu u stanju prepoznati osnovnu moralnu istinu – da je masovno ubijanje nevinih muškaraca, žena i djece u Gazi – zlo. Dodatno, iracionalnost liberalizma pojačana je njegovim hedonističkim karakterom, koji je fokusiran na želje i distrakcije. Mogućnost etičkog razmišljanja ni ne nastaje, jer je um stalno bombardovan površnim sadržajima popularne kulture i industrije zabave.
Sve ovo je put kojeg se želimo kloniti, pri čemu molimo Allaha da nas zaštiti od zablude onih koji tvrde da su čuvari znanja, ali zapravo u potpunosti zanemaruju moralno djelovanje.
Prevela i pripremila: Zekija Krvavac
