Pravim putem – kako Fatiha odgovara na savremene ideologije – ateizam 1. dio

Dr. Nazir Khan  je doktor medicine, posvećen kliničkoj neuronauci, ali i islamski teolog i stručnjak za kur'anske nauke. Docent je na Univerzitetu McMaster i doktorant  na odsjeku za islamsku teologiju na Univerzitetu u Nottinghamu. Hafiz je Kur'ana na svih 10 kiraeta, sa certifikatima (idžazama) za 6 velikih hadiskih zbirki.  Nakon završene medicine na Univerzitetu McMaster, kompletirao je specijalizaciju iz dijagnostičke radiologije i  neuroradiologije. Njegova stručnost u medicini i teologiji ga jedinstveno pozicioniraju da se bavi  izazovnim savremenim pitanjima i njihovom povezanošću sa vjerom.  Viši je saradnik na Yaqeen institutu u Americi. 

U serijalu od 10 tekstova prenosimo poruke iz njegove nove knjige “The Straight Path: How  Sūrah al-Fātihah addresses modern ideologies”, koju je krajem 2024. godine izdao američki Yaqeen institut za islamsko istraživanje.

Sura Fatiha prema predajama od Poslanika, a.s., naziva se nekim od sljedećih imena: ona koja otvara, ona koja je Majka knjige, ona koja je dovoljna, ona koja je srž samog Kur’ana, itd.  Riječ el-hamd  kojom otpočinje Fatiha, podrazumijeva krajnji izraz ljubavi i zahvalnosti. Poslanik, a.s., je rekao: „Volite Allaha zbog onoga čime vas opskrbljuje od Svojih blagodati.“

Ova kratka i jednostavna fraza na početku sure oslobađa ljudski um od narcisoidne kulture opsjednute samouzdizanjem i samohvalom. Rezultati kliničkih mjerenja narcizma povećali su se za 30% u SAD-a od kasnih 1970-ih do sredine 2000-ih. Jedna od izjava korištenih u analizi istraživača glasila je: ‘Ja sam važan i slavan.’  Šezdesetih godina oko 12% mladih se slagalo s tim. Devedesetih godina taj broj je porastao na 80%. Tehnologija i društvene mreže su dodatno normalizirali narcizam legitimizirajući javne prikaze samopromocije, osjećaja prava i egocentričnosti.

U stvarnom svijetu ili na poslu, ako biste hodali okolo govoreći svima koliko ste sjajni, ignorišući druge i dijeleći svaki detalj svog života, smatrali bi vas napornim radnim kolegom. Ali u digitalnom svijetu algoritmi nas podstiču da se ponašamo narcisoidno. U kulturi koja je udaljena od Boga, ljudi obožavaju i hvale sami sebe, razmišljajući malo o Onome koji im je podario blagodati i obavezao ih na moralnu dužnost. Profesor Ahmad Zaki Hammad primjećuje da „njegujući zahvalan odnos prema Stvoritelju, vjernik također postaje sklon iskazivanju zahvalnosti stvorenjima,“  baš kao što nas je Poslanik, a.s., podučio: „Ko ne bude zahvalan ljudima, nije istinski zahvalan Allahu.“

Iskaz „elhamdulillah“ potvrđuje postojanje Uzvišenog Stvoritelja i spašava ljudski um od doktrinarnog i ponašajnog ateizma – bilo da se radi o vjerovanju da Bog ne postoji ili ponašanju i djelovanju kao da On uopšte ne postoji.

Pohvala i smisao postojanja

Pohvala nastaje kroz prepoznavanje nečega kao dobrog. Međutim, procjena da je nešto hvale vrijedno ili pokuđeno ne može postojati ako je svemir samo zbirka čestica bez svrhe i Stvoritelja. Da bi nešto bilo ocijenjeno kao dobro, potrebno je pitanje: dobro u odnosu na šta, koji cilj ili kontekst? To podrazumijeva da sve ima svoju svrhu. Jer – poricanjem Boga, čovjek živi u egzistencijalnom balonu, odvojen od svake transcendentne stvarnosti i izvora prave vrijednosti. Svaki smisao koji čovjek takvog uvjerenja pronađe unutar tog balona samo je njegova vlastita iluzija – ništa više od samoobmane. Svaki ljudski poduhvat postaje samoreferencijalan i lišen stvarne vrijednosti. Ograničen vlastitim egocentrizmom, moderni čovjek gubi ne samo Boga, već i samoga sebe.

Zanimljivo je da je fraza elhamdulillah  izražena kao imenska rečenica, a ne glagolska. U arapskom jeziku, imenica i rečenica koja počinje imenicom označavaju stalnost, postojanost i neprekidnost, dok glagol označava upravo suprotno. Ovo ima duboko značenje: ne možemo izgraditi smisao života na nečemu prolaznom i propadljivom. Ako postoji bilo kakav stvarni smisao u našim pohvalama, one moraju biti upućene Onome koji je Vječan i Uzvišen.

U modernoj kulturi, narcizam čak i zahvalnost pretvara u djelo samouzdizanja, lišavajući je prave svrhe – odnosa s Bogom. Ljudi često „zahvaljuju svemiru“ za blagodati koje imaju, što je besmisleno – kao da neko zahvaljuje loncima i tavama za ukusno pripremljenu hranu. Jer – niti vjetrovi, niti voda, niti ljudi mogu biti krajnji izvor dobra. Oni i sami ovise o brojnim faktorima van njihove kontrole.

Urođena spoznaja

Prvi ajet sure Fatihe uči nas da je hvaljenje Stvoritelja prirodna sklonost ljudskog bića, ukorijenjena u prvobitnu ljudsku prirodu. Ona ne samo da vodi čovjeka vjerovanju u Boga, već mu također daje osnovne aksiome mišljenja, uključujući vjerovanje u moral, uzročnost, razumljivost svijeta, pa čak i razliku između istine i laži. Na isti način, vjerovanje u Boga predstavlja osnovu za razumijevanje stvarnosti – ono je nužan aksiom koji omogućava smisleno poimanje postojanja. Upravo na ovaj način je strukturisana sura Fatiha, koja počinje riječima elhamdulillah. Kroz spoznaju Allaha i Njegove božanske prirode, sve ostalo postaje razumljivo i smisleno.

Sirijski učenjak Abdurrahman el-Mejdani navodi sljedeće: “Prvi osjećaj koji se javlja u dubini čovjekovog bića dok razmišlja o sebi i svijetu oko sebe jeste osjećaj postojanja moćne sile koja upravlja kosmosom, daje mu red i poredak, upravlja životom i smrću, stvaranjem i raspadanjem, promjenama i razvojem, kretanjem i mirovanjem, i svim mudrim preobražajima koji se u njemu događaju. Čovjek osjeća ovu istinu i duboko u nju vjeruje, bilo da može ili ne može pružiti deduktivne dokaze za taj osjećaj. Dokaz urođene prirode i intuicije je istiniti svjedok koji prethodi teorijskom dokazu i često je precizniji od njega.”

Čak je i naša sposobnost mišljenja uređena na način koji nas prirodno usmjerava ka traženju Boga. Prepoznavanje Allaha je osnovno stanje svake duše i logički početak svake racionalne spoznaje i moralne refleksije. U tom smislu važno je spomenuti i andaluzijskog komentatora Kur’ana i gramatičara, imama Ebu Hajjana, koji je primijetio da je ateizam pobijen u suri Fatihi jednostavnom riječju ijjake („Tebi jedinom“), što ukazuje na to da se obraćamo Allahu direktno jer nam je Njegovo postojanje i prisustvo već poznato. Ako zaista želimo upoznati Allaha, dovoljno je da se iskreno potrudimo da Mu se obratimo.

Zato sura Fatiha iznova vraća ljudski um u ispravno stanje – ono koje je neophodno za duhovni razvoj, moralne odluke i racionalnu procjenu. Sami njen početak dokaz je za to – činjenica da možemo započeti svoj svakodnevni odnos s Allahom kroz ovakvu izjavu u namazu, bez potrebe za složenim filozofskim dokazima, ukazuje na to da već posjedujemo unutrašnju svijest o Njemu. Zbog toga put našeg svakodnevnog kretanja ka Njemu počinje jednostavnom, ali dubokom izjavom: “Sva i apsolutna hvala pripada samo Allahu.”

Prevela i prilagodila:  Zekija Krvavac