Ne mislim da su Ebu Hanife, Šafija i ostali veliki učenjaci postali ono što jesu pukim ponavljanjem tuđih stavova. Naprotiv, oni su bili originalni mislioci, zato ih i danas smatramo vođama islamske misli. Onog trenutka kada smo počeli gubiti originalnost, mnogi učenjaci su pali u zaborav. Ima ih mnogo o kojima ne znamo ništa, o kojima se ne govori, jednostavno zato što nisu donijeli ništa novo.
Originalnost ne može opstati u društvu u kojem se ljudima stalno govori: “Griješiš, ne možeš to reći, to nije ispravno.” Zbog toga mislim da bismo trebali njegovati hrabrost da budemo u krivu. Jer, šta je najgore što se može desiti ako imamo pogrešno mišljenje? S vremenom će se pokazati da je ono netačno, i to se može ispraviti – ali ne kroz grube kritike, već kroz prirodni društveni proces u kojem se neke ideje s vremenom same pokažu netačnim, dok druge postanu trajne. Za to je potrebno vrijeme, a ne neko ko će odmah skočiti i reći: “Ovo je tačno, a ovo pogrešno!”
Danas čak i mišljenja velikih učenjaka, poput Ebu Hanife, bivaju preispitivana. Neki kažu da je u određenim pitanjima bio u krivu, da njegovo mišljenje nije bilo mišljenje većine, ali to ipak ne umanjuje njegov značaj. Njegova cjelokupna misao bila je originalna, i zato ga i dalje smatramo jednim od vodećih imama. Svi mogu imati pogrešna mišljenja – niko nije imun na greške.
Međutim, danas smo došli do tačke u kojoj, ako neko iznese mišljenje koje se smatra pogrešnim, ne samo da ga ispravljaju, već ga potpuno odbacuju. To guši originalnost i sprječava razvoj islamske misli. Svi znamo da je potrebno hiljadu puta pogriješiti da bi se jednom došlo do tačnog zaključka. U nauci, eksperimenti se ponavljaju stotine puta prije nego što se dođe do ispravnog rezultata.
Ako ljudima uskratimo pravo na grešku, uskratili smo im i pravo da budu u pravu. Jer kako učiti bez pokušaja, eksperimenata i grešaka? Ljudi mogu napisati rad ili razviti misao, pa kasnije shvatiti da to i nije bilo najbolje rješenje. To se dešava svima – čak i velikim učenjacima poput imama Šafije. U njegovoj pravnoj školi postoji koncept “stare” i “nove” škole mišljenja (al-qadim we-l-džedid), jer je mijenjao svoja mišljenja tokom života.
Zašto je mijenjao stavove? Razlozi su mnogi – intelektualno sazrijevanje, dublje razumijevanje, nova saznanja. Također, promijenio je i geografsku lokaciju – preselio se iz Hidžaza u Egipat. A ako je on, u vremenu kada su društvene promjene bile mnogo sporije nego danas, tokom svog života mijenjao mišljenja, kako možemo očekivati da ljudi danas ne preispituju vlastite stavove? Zamislite nekoga ko se preseli iz Egipta ili Saudijske Arabije u SAD – zar nije prirodno da se neka mišljenja prilagode novim okolnostima?
Ove stvari nam mogu dati smjernice kako razmišljati na originalniji način. Ne želim reći “slobodnije”, jer kada ljudi čuju riječ “sloboda”, odmah se kod njih javljaju razne reakcije. Ali jednostavno, moramo imati neku slobodu da originalno razmišljamo.
Prof. dr. Ermin Sinanović
