Pokornost Allahu usko je povezana sa slikom koju čovjek kreira o Njemu. Čovjek koji Allaha doživljava kao Brižnog Zaštitnika lakše razvija povjerenje, smirenost i spremnost na pokornost, dok iskrivljena slika Boga često vodi unutrašnjem otporu, strahu, sumnji i duhovnoj udaljenosti. Ibnul Kajjim ističe da je ključ oslanjanja na Allaha lijepo mišljenje o Njemu, jer se čovjekovo povjerenje u Boga povećava onoliko koliko vjeruje u Njegovu mudrost, milost i dobrotu.
Prihvatanje Allahovih odredbi predstavlja važan dio vjere. Poslanik, a.s., naglašava da čovjek neće dosegnuti puninu imana dok ne shvati da ga ono što ga je zadesilo nije moglo mimoići, niti ga je moglo zadesiti ono što ga je mimoišlo. Takvo razumijevanje rađa zadovoljstvo, smirenost i unutrašnju stabilnost.
Savremene bihevioralne terapije to prepoznaju i posljednjih godina uključuju prihvatanje kao ključnu komponentu u tretmanu mentalnih poteškoća. Naprimjer, dijalektičko-bihevioralna terapija (DBT) uključuje radikalno prihvatanje kao suštinsku vještinu za povećanje tolerancije na patnju, navodeći: „Prihvatanje i predaja jedini su izlaz iz pakla na ovom svijetu.“
Slika Boga kao „kosmičkog policajca“
Jedan od najvećih problema u religijskom odgoju jeste razvijanje slike o Bogu kao o hladnom i strogom nadzorniku koji jedva čeka da kazni čovjeka za njegove greške. Takva percepcija Boga često proizvodi pretjerani strah, anksioznost, osjećaj krivice i unutrašnju udaljenost od vjere. Osoba koja Boga doživljava prvenstveno kao „kosmičkog policajca“ vjeru može posmatrati kao skup zabrana i pravila bez dubljeg smisla. Nažalost, ovakvo poimanje Boga kao kosmičkog policajca veoma je rasprostranjeno: Percepcija Boga kao policajca često se dodatno učvršćuje kroz popularnu kulturu.
Iako policajac sam po sebi nije nužno zlonamjerna figura, mnogo je vjerovatnije da će biti povezan sa strahom i kaznom nego s ljubavlju i samilošću. Zbog toga ljudi koji razviju policijsku sliku Boga mogu u strahu razmišljati o tome koju će „žicu“ sljedeću aktivirati i kakvu će srdžbu izazvati. Vjeru i Objavu vjerovatno će posmatrati kao spisak „smiješ i ne smiješ“, slijepi za veličanstvenost Božanske poruke i otuđeni od duboko intimnog odnosa s Njim.
Ljubav i milost kao srž ibadeta
Istinska pokornost ne može opstati bez ljubavi prema Allahu. Ibadet nije samo izvršavanje naredbi nego izraz ljubavi, povjerenja i zahvalnosti prema Gospodaru. Što čovjek više voli Allaha, to mu pokornost postaje lakša i ljepša.
Možemo ilustrirati kako ljubav čini obaveze lakšim i prijatnijim kroz odnos između majke i njenog djeteta. Uprkos tome što majka ima mnoge obaveza prema svom djetetu — poput ustajanja noću, hranjenja, presvlačenja, kupanja i još mnogo toga — majka koja duboko voli svoje dijete moći će podnositi te obaveze mnogo lakše nego majka koja ga ne voli.
Iako može biti umorna i iscrpljena, ona svoje dijete vidi kao ogromnu blagodat, a njena ljubav pokreće njenu predanost ispunjavanju djetetovih potreba. Upravo zbog intenziteta njene ljubavi zahtjevi majčinstva nisu samo podnošljivi nego ponekad i radosni. Međutim, ista ta majka vjerovatno bi mnogo teže ispunjavala iste zahtjeve prema tuđem djetetu. Tako možemo vidjeti da je upravo ljubav ono što pravi razliku između zadovoljstva i frustracije u izvršavanju i prihvatanju Božijih odredbi i naredbi.
Nasuprot slici Boga kao strogog policajca stoji slika Allaha kao El-Walija – Brižnog Zaštitnika punog ljubavi.
Ovo Allahovo ime obuhvata Njegovu blizinu, podršku, milost i zaštitu, jer Allah propisuje pravila ljudima kako bi ih vodio ka njihovom istinskom dobru. Čovjek koji Allaha doživljava kao El-Walīja razumije da se sreća nalazi u slijeđenju Allahove upute i da iza svake naredbe postoji mudrost. Takav odnos prema Allahu gradi bliskost, povjerenje i smirenost.
Ipak, slika Boga ne razvija se samo kroz teorijsko učenje. Ljudi često svoju percepciju Allaha oblikuju kroz iskustva ljubavi, podrške i sigurnosti u ljudskim odnosima, posebno kroz odnos s roditeljima, i zbog toga je ovo empirijsko istraživanje bilo usmjereno ka razumijevanju uticaja stilova roditeljstva na percepciju Boga.
Stilovi roditeljstva
Istraživanja roditeljstva uglavnom govore o dvije ključne dimenzije roditeljskog ponašanja: responzivnost (toplina, podrška i emocionalna bliskost) te zahtjevnost (postavljanje pravila, granica i očekivanja). Na osnovu ove dvije dimenzije razvijena su četiri osnovna stila roditeljstva:
1. Zanemarujući stil: Karakterišu ga niski nivoi topline i kontrole. Roditelji su emocionalno udaljeni i malo uključeni u život djeteta.
2. Permisivni stil: Prisutan je visok nivo topline, ali gotovo nikakva kontrola ili jasna pravila. Roditelji žele biti prijatelji djeci i često izbjegavaju postavljanje granica. Permisivno roditeljstvo također je povezano s mnogim neprilagođenim ponašanjima kod djece i adolescenata.
3. Autoritarni stil: Karakterišu ga visoka kontrola i nizak nivo emocionalne podrške. Poslušnost se traži bez mnogo objašnjenja, često kroz strah, kaznu, posramljivanje ili psihološki pritisak.
4. Autoritativni stil: Ovaj stil spaja toplinu i jasne granice. Roditelji pokazuju ljubav, slušaju dijete i objašnjavaju pravila, ali istovremeno održavaju odgovornost i disciplinu. Istraživanja su pokazala da upravo autoritativni stil daje najzdravije psihološke i emocionalne rezultate kod djece.
Roditeljstvo i dječija slika Boga: Autoritarni i autoritativni stil
Način na koji roditelji predstavljaju svoj autoritet tokom religijskog odgoja, snažno utiče na način na koji djeca kasnije doživljavaju Allaha. Roditelji koji koriste strah, grubost i emocionalnu hladnoću mogu nesvjesno prenijeti sliku Gospodara kao strogog i kažnjavajućeg autoriteta. Nasuprot tome, roditelji koji kombinuju toplinu i zahtjevnost češće pomažu djeci da razviju sliku Boga kao Brižnog Zaštitnika.
Autoritarni roditelji uglavnom insistiraju na vanjskoj poslušnosti. Dijete uči da se pokorava kako bi izbjeglo kaznu ili gubitak roditeljske ljubavi. Takav pristup može proizvesti poslušnost, ali često ostavlja posljedice po osjećaj vlastite vrijednosti i emocionalne povezanosti sa vjerom. Autoritarni roditelji posmatraju proces roditeljstva kao jednosmjeran: sebe smatraju vrhovnim autoritetom i vjeruju da pravila nisu predviđena za propitivanje. Ne razmišljaju o tome da djeca prihvate njihova pravila iznutra, jer im je glavni cilj vidljiva poslušnost. Zbog toga ne smatraju potrebnim motivirati djecu kroz atmosferu ljubavi i podrške, jer vjeruju da djeca trebaju biti motivirana pokornošću roditeljskom autoritetu.
Autoritativni roditelji s druge strane, razumiju da je proces roditeljstva dvosmjeran i dinamičan. Djeca nisu pasivna bića koja samo čekaju da ispune roditeljske zahtjeve, jer imaju vlastite želje i vlastite misli o tome kako žele provoditi svoje vrijeme. Ovakvi roditelji nastoje pomoći djetetu da internalizira vrijednosti. Oni stvaraju atmosferu ljubavi i sigurnosti u kojoj dijete lakše prihvata pravila i razumije njihovu svrhu. Poslušnost tada ne proizlazi samo iz straha nego i iz povjerenja.
Razlika između ova dva pristupa posebno se vidi u načinu kažnjavanja. Autoritarni roditelj može vikati, ponižavati ili posramljivati dijete, dok autoritativni roditelj može zadržati iste posljedice, ali ih prenijeti smireno i uz empatiju. U drugom slučaju dijete razumije da je njegovo ponašanje bilo pogrešno, ali ne razvija osjećaj bezvrijednosti niti gubitka roditeljske ljubavi.
Pojasnimo to kroz primjer. Zamislimo da roditelj očekuje od svog tinejdžera da klanja akšam i završi domaću zadaću prije nego izađe s prijateljima. Roditelj želi naučiti svoje dijete da daje prioritet obavezama. Ako tinejdžer ne klanja i ne izvrši zadate obaveze, roditelj može reagirati na autoritaran ili autoritativan način. Autoritarni roditelj mogao bi vikati na tinejdžera, ismijavati ga zbog neodgovornosti, posramljivati ga zbog neposlušnosti i na kraju mu zabraniti daljnje izlaske s prijateljima.
Autoritativni roditelj, s druge strane, može izreći iste posljedice, ali će to učiniti smireno, možda čak zastati da objasni svoje razloge, istovremeno dopuštajući djetetu da izrazi vlastito mišljenje o tome. Autoritativni roditelj također može pokazati empatiju prema djetetu i objasniti važnost namaza i izvršavanja naših obaveza. Jasno izražavajući svoju tugu zbog toga što mora zabraniti djetetu druženje s prijateljima, ali istovremeno insistirajući na nužnosti poštivanja pravila, autoritativni roditelj održava atmosferu ljubavi čak i dok insistira na posljedicama za negativno ponašanje. Iako posljedice u oba slučaja djeluju isto, način na koji su prenesene pravi ključnu razliku. Autoritarni roditelj prenosi dodatnu psihološku bol na dijete, podstičući osjećaj stida i bezvrijednosti. Autoritativni roditelj prenosi suprotno: dijete može prepoznati da je njegovo ponašanje bilo pogrešno, ali ne internalizira umanjeni osjećaj vlastite vrijednosti.
Empirijsko istraživanje
Yaqeenovo istraživanje provedeno među muslimanima u Kanadi ispitivalo je odnos između stilova roditeljstva, slike Boga, religijskih sumnji i smanjenoj želji prema pokoravanju i izvršavanju Božijih naredbi. Rezultati su pokazali nekoliko važnih zaključaka.
Prvo, slika Boga kao strogog policajca bila je povezana s većim religijskim sumnjama i većim otporom prema pokornosti. Nasuprot tome, percepcija Gospodara kao Brižnog Zaštitnika bila je povezana s manjim sumnjama i većom spremnošću na pokornost. Drugo, stil roditeljstva bio je povezan sa slikom Boga koju djeca razvijaju. Percepcija roditelja kao autoritarnih povećavala je vjerovatnoću razvoja negativne slike o Bogu, dok je autoritativno roditeljstvo bilo povezano sa zdravijom percepcijom Allaha kao Gospodara.
Posebno je zanimljivo da je percepcija očeve autoritarnosti (u poređenju sa majčinom) bila mnogo više povezana s religijskim sumnjama i manjkom volje prema pokoravanju, što ukazuje na veliku važnost očinske topline i emocionalne prisutnosti tokom odgoja. Zbog toga se roditelji snažno podstiču da unaprijede vlastitu sliku Boga radi svoje vjere, ali i kao poklon svom supružniku i djeci. Roditelji mogu prekinuti međugeneracijsko prenošenje iskrivljenih slika Boga tako što će promišljati o vlastitom odrastanju. Trebaju se usmjeriti na učenje o Allahovim imenima i svojstvima te na izgradnju ličnih odnosa s vjerskim edukatorima koji će im pomoći da dožive Allahova svojstva na potpuniji način.
Ljubav i strah u roditeljstvu
Roditelji često iz straha za svoju djecu pribjegavaju pretjeranoj kontroli i strogoći. Posebno religiozni roditelji mogu se bojati da će njihova djeca skrenuti s pravog puta, pa pokušavaju osigurati poslušnost prijetnjama i kaznama. Međutim, istraživanja pokazuju da takav pristup često proizvodi upravo suprotan efekat: vanjsku poslušnost praćenu unutrašnjim ogorčenjem. Djeca tada mogu početi doživljavati vjeru kao teret, a ibadet kao izvor pritiska umjesto smirenosti. Posljedica može biti emocionalno udaljavanje i od roditelja i od Boga.
S druge strane, i pretjerana popustljivost nosi opasnost. Toplina bez zahtjeva (tj. permisivno roditeljstvo) ili zahtjevi bez topline (tj. autoritarno roditeljstvo) vode ka neoptimalnim ishodima. Permisivno roditeljstvo može razviti osjećaj privilegovanosti i percepciju Boga kao nekoga ko mora ispunjavati čovjekove želje. Kada se očekivanja ne ispune, dijete može razviti razočaranje i religijske sumnje. Zbog toga islam podstiče srednji put: spoj ljubavi i granica, topline i odgovornosti.
Poslanik, a.s., pokazivao je izuzetnu nježnost prema djeci i mladima. Ljubio je djecu, grlio ashabe, pokazivao emocije i koristio toplinu kao sredstvo podučavanja i odgoja. Muʿāz ibn Džebel prenosi da mu je Poslanik, a.s., rekao: „Tako mi Allaha, ja te volim“, a zatim ga podučio dovi. Ibn Abbas prenosi da ga je Poslanik, a.s., zagrlio i zamolio Allaha da ga poduči Knjizi.
Kada bi Fatima, r.a., ušla u prostoriju, Poslanik, a.s., bi ustao, poljubio je i posjeo na svoje mjesto.
Istovremeno, Poslanik, a.s., nije odobravao svaki zahtjev. Kada je Fatima tražila slugu koji bi joj pomagao u kućnim poslovima, nije joj dao ono što je tražila, nego je nju i njenog suprugu Aliju, r.a., podučio zikru prije spavanja. Zbog odnosa ljubavi i povjerenja, ona i Alija nisu reagovali ogorčeno, nego su njegov savjet prihvatili sa zahvalnošću. Ovaj primjer pokazuje da toplina i granice nisu suprotnosti. Naprotiv, upravo spoj ljubavi i odgovornosti omogućava djeci da razviju zdrav odnos prema autoritetu, vjeri i pokornosti Allahu.
Između puštanja i zadržavanja
Odgovarajući nivoi zahtjevnosti neophodni su kako bi djeca napredovala. Međutim, pretjerani strah od dječijih neuspjeha može dovesti do pretjerano kontrolirajućeg ponašanja, gdje se roditelji uključuju u svaku sitnicu kako bi osigurali uspjeh. Roditeljstvo koje izbjegava svaki rizik štetno je za dugoročno blagostanje djece. Sam Allah, Koji nas voli više nego što mi volimo svoju djecu, ne štiti nas od svakog mogućeg neuspjeha ili boli. Naprotiv, u Svojoj beskrajnoj mudrosti, On nam ponekad dopušta da padnemo i prođemo kroz tamna mjesta kako bismo iz tih iskustava izašli snažniji. Roditelji moraju prihvatiti da će njihova djeca zaista griješiti tokom životnog puta i da su neke od tih grešaka nužne za njihov uspjeh.
Kada roditelji svojoj djeci daju autonomiju primjerenu njihovom uzrastu, moraju ih podučiti tevbi (pokajanju) i njenim plodovima. Roditelji moraju podsjećati svoju djecu da Allah voli kada se pokaju nakon što neizbježno upadnu u grijeh. Priče o dobrim ljudima koji su posrnuli pa se pokajali, poput Kaʿba ibn Mālika ili strijelaca na Uhudu, trebaju se redovno prenositi djeci kako bi ih podsjetile da nikada ne očajavaju nad Allahovom samilošću i milošću. Važno je oprostiti njihove greške kako bi internalizirali Allahov oprost.
Završne misli
Roditelji imaju važan uticaj na dječiju sliku o Bogu. U idealnom društvu sa snažnim zajedničkim vezama i zdravim institucijama, i drugi odrasli ljudi pomagali bi usađivanju ispravne slike Gospodara u srcima mladih. Nažalost, u individualističkim društvima u kojima mnogi od nas žive, roditelji imaju veću ulogu nego što bi trebali imati. Ipak, oni nisu jedini uticaj i nisu sva iskrivljenja slike Boga posljedica roditelja. Zapravo, djeca su prilično otporna čak i kada roditelji griješe, a uloga autoritarnog roditeljstva u stvaranju slike Boga kao kosmičkog policajca mala je, do umjerena (ni beznačajna ni ogromna), ali je ipak prisutna.
Na kraju, roditelji trebaju težiti stalnom unapređivanju vlastite slike o Bogu. Također, mogu imati velike koristi od toga da svoju djecu okruže drugim ljudima koji učvršćuju zdravu sliku Boga. Izgradnjom odnosa zasnovanog na ljubavi, bez žrtvovanja odgovarajućeg nivoa kontrole, roditelji mogu naučiti svoju djecu ne samo da se pokoravaju Allahu u stanju zadovoljstva i smirenosti nego i da okuse slast i radost ibadeta.
Pripremila: Zekija Krvavac
