Mahrama u bh. društvu: Između stereotipa i unutrašnje refleksije
Smatram da je nošenje mahrame u Bosni i Hercegovini lični izbor i da se tiče pobožnosti i izgradnje ličnog odnosa prema kur’anskim uputama. Međutim, ne možemo zanemariti ni činjenicu da ovaj čin istovremeno nosi i težinu društvenih percepcija i predrasuda. S jedne strane, susrećemo nerazumijevanje onih koji je smatraju prijetnjom za multietničko društvo, političkim simbolom ili čak znakom radikalizacije. Ovakvi stavovi često dolaze iz nepoznavanja širine islamskog učenja, kao i ličnog doživljaja slobode osoba koje odluče nositi mahramu. Mahrama nije prijetnja, već izraz identiteta i duhovnosti, koji se u bh. kontekstu vijekovima uklapao u širi društveni mozaik. No, stereotipi su duboko ukorijenjeni i često dovode do marginalizacije žena koje je nose – kako u profesionalnom, tako i u društvenom životu.
S druge strane, unutar muslimanske zajednice svjedočimo tendenciji da se mahrama ponekad tretira kao centralna tačka identiteta muslimanke, zanemarujući širi kontekst kur’anske poruke. Kur’an pitanje pokrivanja tretira kroz samo dva ajeta, ukazujući na njega kao dio šireg seta uputa o pobožnosti, skromnosti, moralu i odnosima među ljudima. Prevelik fokus na mahramu može voditi ka površnom razumijevanju vjere u kojem forma dobija primat nad suštinom. Ovo kod žena stvara osjećaj da je njihova pobožnost mjerena kroz vanjske manifestacije vjere, primarno mahrame, što je jednako netačno i štetno za njenu slobodu izbora.
Mahrama treba ostati ono što zaista jeste – dio lične prakse vjere i put duhovnosti i pobožnosti. Kao društvo, trebamo se usmjeriti na osnaživanje žena u svim sferama života, uz razumijevanje i prihvatanje njihovih izbora, dok unutar zajednice trebamo obnoviti fokus na holističko razumijevanje vjere, u kojem su moral, pravda i znanje jednako važni kao i vanjske manifestacije. Samo kroz ovaj balans možemo prevazići predrasude i osigurati prostor u kojem ćemo se svi osjećati prihvaćeno i ispunjeno.
Ukratko, u proteklih 35 godina koliko nosim mahramu/hidžab, uvijek sam tretirala ovo pitanje i željela da se drugi prema meni odnose vođeni mojom mišlju: Izabrala sam da nosim mahramu, vi ste izabrali da je ne nosite. Oboje je O. K. Možemo li sada preći na važnije probleme koji su nam zajednička briga i rješavati ih za dobrobit svih? (Sehija Dedović, osnivačica i predsjednica Centra za edukaciju i istraživanje „Nahla“.)
Živimo u društvu u kojem uvijek postoji neko ko s pozicija moći stigmatizira muslimanke
Nažalost, dominantno posmatranje žene kod nas, jednostavnim jezikom kazano, svodi se na njene stvarne ili simboličke uloge i funkcije, a ne njenu ljudskost. Takav okvir, prije svih, zadaju i provode muškarci, pa zatim i žene, s relativnih pozicija moći. Zbog toga je važno i pitanje odijevanja muslimanki posmatrati iz te perspektive. U društvenom ali i političkom smislu, to se radi mehanizmom uslovnog uključivanja. Ženama se, i u zajedničkim, tj. javnim, ali i u isključivo muslimanskim strukturama i institucijama – šalju implicitne i eksplicitne poruke o tome da su dobrodošle, bezbjedne i prihvaćene u određene krugove, na pozicije ili radna mjesta ukoliko se ponašaju i odijevaju na očekivani način.
U nekim državnim, odnosno, javnim institucijama kod nas, poput pravosudnih ili vojnih, to znači da su muslimanke koje nose mahramu sistemski isključene i nemaju priliku za rad ili angažman na tim poslovima, a time ni pristup javnim dobrima ni resursima države u kojoj žive. Žene koje nose mahramu se često posmatraju kao nazadne ali i potencijalno opasne. Kritika takvog strukturnog državnog nasilja, rasizma i nepravde nad njima, i indirektno njihovom zajednicom, porodicama, djecom, roditeljima, itd. važna je, te je principijelni otpor takvim politikama obaveza svakog čovjeka koji teži životu u pluralnom društvu i državi.
Takve politike potrebno je demaskirati, uputiti se u propise i društvene teorije koje pojašnjavaju takve fenomene, političke i religijske predstavnike/ce treba pozivati na odgovornost kada ne pridaju značaj ovom pitanju, treba se uhvatiti u koštac i ulaziti u javni dijalog s društvenim i političkim narativima koji opravdavaju takve politike. Moralna panika, simboličke online geste ili prigodničarski programi i protesti, koji nisu dio strateškog djelovanja u pravcu rješavanja ovog problema, više odmažu nego što pomažu jer se stvara dojam da se nešto radi, te se gubi momentum potreban za dugoročno zagovaranje promjena ovakvog stanja. Za sve ovo potrebna su finansijska i ljudska ulaganja koja, za sada, naše elite, uglavnom, ne vide kao prioritet. (Đermana Kurić, naučna saradnica na Irskom institutu za ljudska prava, Univerzitet u Galwayu)
Čitav tekst dostupan na ovom linku.
