“…Najmilostivijem, Samilosnom…”
Kao što smo primijetili u prethodnom ajetu Fatihe, Allah je opisan kao Rabb, Gospodar koji odgaja i želi da nas vodi kroz proces upute. Njegova dobrota prema stvorenjima je dalje izražena u ajetu koji sadrži Njegova dva imena: Er-Rahman i Er-Rahim. Oba ova imena opisuju Boga atributom milosti, što znači da je Milostiv, Onaj koji robovima želi samo dobro, brižan, pun ljubavi. Također, milost je lingvistički povezana sa riječju rehim (maternica), koja naglašava duboku prirodu Allahove samilosti prema Njegovim stvorenjima, veću od majčine ljubavi i brige za svoje dijete. Učenjaci su objasnili da ime Er-Rahman opisuje Njegovu milost za sve ljude, dok Er-Rahim opisuje neizmjernost Njegove milosti za vjernike. Takvo razumijevanje Allahove milosti odbacuje ideju deizma, tj. da postoji “neka viša sila” koja je oblikovala ovaj svijet i koja se ne miješa u ljudske poslove. S druge strane, Božija milost podrazumijeva da On nikada ne bi uskratio svojim stvorenjima znanje potrebno za njihov napredak.
Jedne prilike su Poslanikovi, a.s., drugovi vidjeli majku koja je tražila svoje izgubljeno dijete. Nakon što ga je pronašla, odmah ga je počela milovati i iskazivati mu blagost. Poslanik je upitao svoje ashabe: “Mislite li da bi ova žena ikada bacila svoje dijete u vatru?” Kada su ashabi odgovorili sa ne, Poslanik je rekao: “Allah je milostiviji prema svojim robovima nego što je ova majka prema svom djetetu.” (Sahih Buhari)
Milost nasuprot deizma
Kada razmišljamo o deizmu, vidimo da on zagovara ili božanstvo koje ima svrhu ali je nepravedno i nemilosrdno, ili božanstvo koje nema nikakvu svrhu. Postavlja se pitanje, zašto bi Milostivi Bog stvorio ljude koji imaju razum i pronicljivost da spoznaju svijet okolo sebe, pa ih potom napustio i ostavio bez smjernica? Sejjid Kutb u svom tefsiru Fatihe kaže: “Ovaj živi i dinamični odnos između Stvoritelja i stvorenog jeste centralno vrelo životnosti. Bog nije stvorio svijet i prepustio ga samom sebi. On nastavlja biti aktivni živi autoritet nad svojim stvaranjem, dajući mu ono što mu je potrebno za kontinuirani i smisleni život.”
Upravo zbog nesposobnosti deizma da pred koncept postojanja iznese bilo kakvo smisleno “zašto”, deizam ne uspijeva ponuditi uvjerljivo obrazloženje u svoju korist, stoga okuplja svoje pristalice kroz njihovo istupanje iz redova drugih religija. Deizam je općenito govoreći nastao iz nezadovoljstva religijom koja je u evropskoj historiji doživljavana kao nemilosrdna i opresivna. Ljudi su se htjeli potpuno distancirati od “organizirane religije”. Zanimljivo je da Kur'an adresira ovu temeljnu dijagnozu u 159. ajetu sure Ali Imran: “Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima; a da si grub i tvrda srca bio, razbježali bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno, i dogovaraj se s njima! A kada se odlučiš, u Allaha se pouzdaj; Allah, doista voli one koji se (u Njega) pouzdaju!”
Ovaj ajet ukazuje na to da će se ljudi neizbježno okretati od nemilosrdnog religioznog autoriteta. Ajet također ilustrira da islamski model upravljanja mora biti manifestacija milosti i samilosti, kao što vidimo na primjeru poslanika Muhammeda, a.s., stoga islam odbacuje ideju vladanja drugima putem straha i represije. Štaviše, Poslanik od Allaha dobija imperativ da se savjetuje sa drugima (arp. šura) čak i onda kada nije imao potrebe za tim, što ukazuje na to da islam ne podržava autokratski stil upravljanja.
Poslanik Muhammed, a.s., je rekao: “Allah je milost podijelio na stotinu dijelova. Devedeset i devet dijelova zadržao je kod Sebe, a jedan dio spustio na zemlju, i zbog tog jednog dijela Njegova stvorenja su milostiva jedni prema drugima, tako da čak i kobila diže svoje papke od mladunčeta da ga ne bi zgazila.”(Sahih Buhari)
Ovo je upravo suprotno onome što su mislili neki starogrčki filozofi: da su temelj etičkog djelovanja i pravog altruizma zapravo filozofski argumenti. Naprotiv, temelj etičkog djelovanja jeste suosjećanje koje motivira empatiju. Tako libijski muslimanski teolog Arif Ali Nayid objašnjava: “Ako je neko pred izazovom da pokuša definirati suosjećanje i milost, bolje je da ne pokušava ponuditi racionalnu definiciju. Najbolja strategija je jednostavno kazati: “To je ono što si osjetio u naručju svoje majke!” Mi doslovno pijemo milost i suosjećanje u majčinom mlijeku. Ono raste u našim srcima dok mi rastemo u hranjivoj ljubavi naših majki.”
U slici koju predstavlja deizam, svijet je stvoren od strane glavnog pokretača koji nije zabrinut za naš prosperitet i moralno je ravnodušan prema našim borbama: Mehanizam svemira jednostavno se pokrenuo i zatim ostao prepušten sam sebi. Psihološka konfiguracija koja proizlazi iz takvog svjetonazora je ona koja nam daje sve razloge da budemo apatični i ravnodušni. Deizam eliminira božansku milost iz svemira, a ono što ostaje je samo hladni i bezbrižni materijalizam i determinizam. Američka historičarka nauke, Anne Harrington, piše:
Moram kazati da je svijet koji dolazi u vidokrug kroz objektiv nauke na najdubljoj razini objašnjenja – svijet u kojem je suosjećanje nevažno. Shvaćamo sebe kao pojavne proizvode indiferentnih fizikalno-hemijskih procesa.
Naglasak kur'anskog svjetonazora na božanskoj milosti također se bavi prastarim filozofskim pitanjem poznatim kao problem zla: ako je Bog dobar, zašto onda zlo i patnja postoje u svijetu? Gledanje stvarnosti kroz prizmu Božije milosti omogućuje nam umjesto toga da zamislimo svaki primjer i pojavu patnje kao priliku da budemo nosioci božanske milosti i suosjećanja. Da smisleno živimo najljepše osobine Gospodara – baš kao što je Bog Najmilostiviji, On voli one koji pokazuju milost. U poznatom hadisu, Poslanik Muhammed je rekao: “Pokažite milost onima na zemlji i Onaj na nebu će se smilovati vama.”
Tallal Zeni piše: “Ako je neko duboko ubijeđen da je Bog dobročinitelj Koji je milostiv prema Svojim robovima, kao što je to naznačeno u Fatihi, onda će takva osoba također biti dobronamjerna prema drugima (bilo vjernicima ili nevjernicima) i odnositi se prema njima sa samilošću. Ovo dovodi do smanjenja štete, nepravde i zla na društvenoj razini. “
Pored ublažavanju patnje drugih, mi i u vlastitoj patnji također imamo priliku iskusiti božansku milost i produbiti svoju vezu s Allahom. Nevolja nas podsjeća da nismo stvoreni za ovo prolazno fizičko prebivalište, već da ćemo se konačno vratiti Njemu. Ona u nama priziva viziju Božije milosti i vječnog života s Njim, jačajući nas da se izdignemo iznad svoje boli i nemira. Sva će se patnja jasno pokazati iluzornom nakon beskrajne Allahove milosti na budućem svijetu.
Božija milost i suosjećanje dovodi ljudska bića u sklad sa svim stvorenim. Šejh Muşțafa es-Sibai piše:
Islamski zakonodavni sistem postigao je najhumaniji pogled uspostavljanjem jedinstva svih svjetova – ljudi, životinja, biljaka, neživih, zemlje i nebeskih tijela – u njihovom zajedničkom služenju Allahu i predavanju prirodnim zakonima svemira. Kako je samo veliko ono što muslimani trebaju učiti u svakom svom namazu: Sva hvala pripada Allahu, Uzdržavatelju svjetova, Najmilostivijem, Samilosnom. Uistinu, dužnost muslimana je da se prisjeti da je on dio svemira, stvoren od strane jednog Boga koji se odlikuje dubokom i sveobuhvatnom milošću. Tako, u svijetu u kojem živi i od kojeg ovisi, neka musliman bude primjer milosti koja je svojstvena Gospodaru, neovisnom od svih svjetova.
Svaka civilizacija koja izgubi milost (arp. rahma) na kraju se raspada. Svako društvo lišeno milosti na kraju se degenerira. Svaka porodica koja zaboravi milost posrne, a svaka osoba bez milosti na kraju živi život pun bijede i nezadovoljstva.
Islam nikada neće kapitulirati pred modernim ideologijama koje su iznjedrile samo okrutnost i ravnodušnost prema patnji drugih. Ako je cilj našeg postojanja obožavanje Milostivog i širenje milosti među Njegovim stvorenjima, onda se to ne postiže izgradnjom društva na principu maksimiziranja profita. Kapitalistički svijet u kojem danas živimo je onaj kojim u potpunosti upravljaju industrije koje ne brinu za patnju siromašnih, već postoje samo kako bi povećale bogatstvo odabrane privilegovane klase. Božanska milost spašava čovječanstvo od nemilosrdne okrutnosti pohlepnih i pruža nam istinske prilike za širenje milosti i suosjećanja u svijetu.
Prevela i prilagodila: Zekija Krvavac
