Sirata-l-lezine en’amte ‘alejhim
Progresivizam – Ideja da su današnji ljudi moralno prosvijetljeni i da su ljudi iz prošlosti bili moralno inferiorni i nazadni.
Nakon prethodnog ajeta kojim kao vjernici molimo Allaha da nas ”uputi na pravi put”, shvatamo potrebu za saputnicima na tom dugom putovanju koje je pred nama. Sura Fatiha dodatno pojašnjava ovaj put kao „Put onih kojima si darovao blagodat “. Međutim, ko su oni koje je Allah obdario Svojom milošću? Učenjaci često ističu da odgovor na to nalazimo u samom Kur’anu: “Ko bude poslušan Allahu i Poslaniku, bit će u društvu onih kojima je Allah milost darovao: vjerovjesnika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi – a kako su oni divni drugovi!” (Kur’an, 4:69)
Ali zašto oni kojima je darovana blagodat nisu direktno spomenuti u Fatihi? Zašto nije odmah direktno rečeno: „Uputi nas na pravi put, put vjerovjesnika i dobrih ljudi“? Ibnul Kajjim objašnjava da je precizna formulacija ovog ajeta pokazatelj da su oni ovu blagodat dobili zbog toga što su vodili druge putem prema Allahu. Osim toga, ovakva formulacija izražava našu želju da im se pridružimo u primanju iste blagodati. Činjenica da je ovaj put već utaban ukazuje i na to da je on praktičan i ostvariv, a ne puka idealistička težnja.
Zbog toga se uputa nalazi u slijeđenju tog dobro utabanog puta bezvremenskih etičkih uzora. Ovo je u oštrom kontrastu s idejom progresivizma, koja uči da smo mi danas moralno nadmoćniji od ljudi prošlosti. Srodna ideologija modernizma tvrdi da su putevi prošlosti možda bili ispravni u svoje vrijeme, ali više nisu moralno relevantni za današnji svijet. Ovaj ajet iz Fatihe međutim direktno pobija zablude koje su u osnovi i progresivizma i modernizma.
Na osnovo ovog ajeta podsjećamo se da ne možemo dobiti uputu samo iz knjiga, bez podučavanja učitelja i primjera prethodnih uzora. Za osobu koja iskreno želi živjeti kreposnim životom u skladu s istinom, najjasniji kompas koji može imati jeste primjer onih koji su utjelovili vrlinu u svakom aspektu svog života. Ovo ponovo naglašava kolektivni element ljudske spoznaje: istinu spoznajemo kroz moralne primjere.
Ovo je naročito evidentno u velikom dijelu online komentara o genocidu u Gazi. S jedne strane, ljudi svjedoče djelima takozvane „najmoralnije vojske na svijetu: izraelski vojnici poziraju na ruševinama palestinskih kuća, šale se na račun ubijanja palestinske djece, smiju se dok oskrnavljuju džamije, ismijavaju Palestince dok kucaju na vrata srušenih kuća itd. S druge strane, ljudi svjedoče postojanoj i smirenoj vjeri onih koji su bombardovani i izgladnjivani, koji čvrsto stoje uprkos gubicima svojih porodica, koji čine sedždu usred ruševina, dajući prednost potrebama drugih nad vlastitim. Svaka zdrava ljudska savjest može razlikovati moralni položaj ove dvije skupine i prirodno će osjećati bliskost s drugom skupinom.
Šehidi kao kategorija ”…onih kojima se Allah smilovao.”
Razumijevanje da su oni koji su nepravedno ubijeni zapravo ”…oni kojima si se Ti smilovao”, predstavlja ogroman izvor utjehe za one koji tuguju. Hala Abulebdeh je palestinska farmaceutkinja iz Gaze čija je cijela porodica—doktori, inženjeri, terapeuti i učitelji—ubijena od strane izraelske vojske tokom genocida u Gazi. U jednom intervjuu opisala je užas kojem je bila izložena njena porodica, jer nije mogla pronaći tijela svojih najmilijih ispod ruševina – a kada je govorila o intenzitetu psihološke traume koju je doživjela, rekla je: „U jednom trenutku osjećam da mi čak ni svi stručnjaci za psihologiju neće moći pomoći, ali zato duboko znam da mi moja vjera pomaže, jer mi imamo uvjerenje da su naše porodice i dalje žive.“
„I nikako ne smatrajte mrtvima one koji su na Allahovom putu poginuli! Ne, oni su živi i u izobilju su kod Gospodara svoga. Radosni su zbog onoga što im je Allah od dobrote Svoje dao i raduju se onima koji im se još nisu pridružili, a koji će ih, bez straha i tuge, slijediti.“ (Kur’an 3:169–171)
Vratimo se sada pitanju progresivizma. Mi pripadamo neprekinutoj tradiciji Allahovih robova koji su žrtvovali sve što imaju u potrazi za vrhuncima svih vrlina, i naša najveća nada za moralni napredak leži u oponašanju njihovog primjera. Ovo direktno pobija jedan od najupornijih mitova koji leži u srcu zapadne civilizacije, a to je mit moralnog napretka ili progresivizma. Wael Hallaq naziva ovu teologiju progresa „jednim od najmoćnijih i najbitnijih alata imperijalizma.“
Pored toga, uobičajena greška u koju mnogi padaju jeste poistovjećivanje tehnološkog napretka s moralnim napretkom. Tehnološki napredak omogućio je modernoj nacionalnoj državi da se opremi sigurnosnim i nadzornim snagama, koje zamjenjuju određene oblike predmodernog nasilja i mučenja, savremenim oblicima ratovanja i „poboljšanim tehnikama ispitivanja“ koje država smatra korisnim za svoje interese.
Također, inovacije u medicinskoj nauci značajno su smanjile teret mnogih bolesti, iako je savremeni način života istovremeno uzrokovao mnoštvo novih oboljenja. Najmanje trećina globalnih smrti uzrokovana je samo s četiri industrije: duhanom, ultraprocesiranom hranom, fosilnim gorivima i alkoholom.
Progresivizam, moralni uzori i ”lažni feminizam”
Može li svijet sekularne modernosti shvatiti velikodušnost i oprost Poslanika Muhammeda, a.s., prema onima koji su ga mučili i progonili, uključujući one koji su ga kamenovali u Taifu? Postoji li danas vođa koji pokazuje poniznost poput Ebu Bekra i Omera? Strpljenje Osmana? Hrabrost Alije ibn Ebi Taliba? Brigu i odanost Hatidže ili Aiše? Problem s progresivizmom je što zahtijeva da napustimo moralni poredak takvih ličnosti u zamjenu za ono što nude sekularna etika.
Modernistički muslimani, zavedeni privlačnošću liberalizma, upadaju u istu grešku kada odbacuju učenjake islamske tradicije i njihova kolektivna djela zbog povjerenja u navodnu moralnu superiornost i napredak Zapada. U stvarnosti, oni nekritički prihvataju pretpostavke sekularizma i liberalizma, ne razumijevajući složene razloge koji stoje iza pravnih propisa u islamskoj tradiciji.
Nadalje, kada analiziramo ovaj ajet iz Fatihe, nalazimo još jednu ključnu pouku o kategoriji onih koje je Allah odabrao. Ono što određuje nečiju vrijednost kao moralnog uzora nije identitetska politika, već sama vrlina. Fraza “..onih kojima si blagodati podario” u startu daje jasan odgovor svakom radikalnom feminističkom argumentu koji bi tvrdio da poslanici, budući da su bili muškarci, ne mogu biti uzori ženama.
To što je Bog izabrao muškarce za svoje poslanike ne znači da nije odabrao i žene kao moralne uzore za cijelo čovječanstvo. To pobija i suprotne ekstremne tvrdnje iz “manosfere” (muških internet zajednica), koje propagiraju odbacivanje žena u potpunosti – pokret poznat kao MGTOW (“Men Going Their Own Way” – Muškarci koji idu svojim putem).
Upravo jedan od ključnih obreda hadža vraća nas na istinsku vjeru koju je pokazala Hadžera. Njenim stopama, između brda Safe i Merve, hodočasnici i danas koračaju. Ali ono što je zaista zadivljujuće kod ovog obreda jeste sama osoba koju oponašamo. Kroz ovaj obred mi slavimo onu vjeru u Boga koju je imala Hadžera – žena, bivša robinja iz Egipta, bez statusa, bogatstva ili moći. A ipak, njena predanost Bogu bila je toliko velika da je Allah odredio da njeno djelo postane obred, koji će slijediti ljudi širom svijeta.
Nesumnjivo je da postoji velika tradicija bavljenja žena islamskim naukama, koja je detaljno dokumentovana u nedavnom 43-tomnom djelu El-Wefa’ bi esma’ in-nisa’ od šejha Muhammada Ekrama Nedewija, gdje se navodi više od 10.000 primjera žena koje su se posvetile izučavanju islama. Aiša, r.a., je imala 300 učenika, prenijela 2 210 hadisa, bila glavni ekspert kojem su se obraćali ashabi Poslanika, a.s., te bila proglašena vodećim autoritetom u islamskom zakonodavstvu, kao i najstručnijom u arapskoj poeziji i književnosti.
Stoga, u islamskoj interpretativnoj tradiciji ne nalazimo učenjake koji bi uopšte raspravljali o tome da li spol učitelja predstavlja prepreku za podučavanje određenog poglavlja fikha.
Takve performativne brige zagovaraju plitke ideologije feminizma sa Zapada, koje su ostale upadljivo nijeme dok su žene u Gazi masakrirane zajedno sa svojom djecom, nesposobne da doje svoju dojenčad zbog gladi, primorane da žive u šatorima bez osnovnih higijenskih sredstava, podvrgnute carskim rezovima bez anestezije, i izložene seksualnom zlostavljanju i mučenju od strane izraelskih vojnika. U međuvremenu, iste feministkinje oduševljeno aplaudiraju “razbijanju staklenog plafona” kroz žensko prisustvo u izraelskoj vojsci koja bombarduje i masakrira Palestince.
“Gaza nije univerzalna feministička referentna tačka, ali istovremeno jedva da je i registrovana među najpoznatijim feministkinjama svijeta.” (Fatima Buto)
Buto primjećuje, na primjer, licemjernu poziciju poznatih “feminističkih” ikona, od Hilari Klinton do Brene Braun, koje nisu osudile genocid u Gazi, kao i pedeset francuskih glumica koje su odsjekle kosu u znak solidarnosti s protestima protiv hidžaba u Iranu, ali su ostale nijeme prema pokolju Palestinki.
Uputa islama vraća čovjeka na sjajne primjere onih—bili oni muškarci ili žene—čija su moralna uvjerenja bila čvrsta, čija je pobožnost bila sveobuhvatna, čija je vrlina bila postojana, a čija je ljubav prema Bogu bila najvažnija. Zato je važno pažljivo procijeniti ideje iza slogana, umjesto da se pojednostavljeno prihvataju etikete. Da li te ideje proizlaze iz paradigmi i misaonih struktura zapadnog kolonijalizma, ili su one zaista svojstvene našim vrijednostima kao muslimanima?
Na primjer, pojam feminizma su različite grupe tumačile na različite načine. Potrebno je razjasniti šta neko misli pod tim pojmom kako bi se izbjegla nepotrebna konfuzija. Ako se pod feminizmom podrazumijeva zauzimanje za prava žena protiv nepravde i zlostavljanja, onda je to suštinski islamski cilj, pod uslovom da se ostvaruje u skladu s uputama Kur’ana i suneta. S druge strane, ako neko feminizam tumači kao eliminaciju rodnih normi i razlika, odbacivanje upute Božijih poslanika jer su bili muškarci, ili islamsku učenost smatra patrijarhalnom institucijom, takvi stavovi odražavaju evropski kulturni imperijalizam i kolonizirani način razmišljanja.
Na koncu, sura Fatiha naglašava važnost slijeđenja najplemenitijih uzora, onih čiji je moralni status najviši kod Boga. Uloga koju oni imaju na ovom putu odraz je naše ljubavi prema njima i naše želje da budemo u njihovom društvu. Upravo takva ljubav potiče istinsku etičku preobrazbu.
Prevela i prilagodila: Zekija Krvavac
