Ihdine-s-sirata-l-musteqim
Shvatajući islam opisan kao put, slika koju kao muslimani primamo o samoj prirodi religioznosti radikalno se razlikuje od uobičajenog modernog diskursa o religiji. Religija se danas često predstavlja kao identitetska oznaka, nešto statično što se ne mijenja tokom čovjekovog života. Međutim, jezik usmjerenja u ovom ajetu Fatihe značajno se razlikuje od jezika statičnosti. Islam je predanost stalnom procesu samounaprjeđenja; on predstavlja putovanje prema Bogu jednim pravim putem.
Ali ako posmatramo relativizam, vidimo da on predstavlja doktrinu koja tvrdi da se moralne vrijednosti i istine razlikuju među kulturama i narodima te da ne postoji apsolutno tačan odgovor.
Kroz uputu, sva životna iskustva postaju dio procesa približavanja Bogu. Islam naučava da je svaki dan u životu jedinstvena prilika za napredak na tom putu, s ciljem da se približimo konačnom odredištu.
Ovaj ajet sadrži ponizno priznanje da nam je uvijek potrebna Njegova pomoć da bismo mogli prihvatiti istinu onda kada nam je prikazana. Štaviše, prepoznajemo da poznavanje istine mora u konačnici biti ukorijenjeno i u božanskoj uputi. Bez jasnog skupa principa o istini i pravdi i bez konkretnog programa njihove primjene, ljudska bića neminovno podliježu relativizmu u suočavanju s moralnim nesuglasicama koje se ne mogu riješiti.
Postoji nekoliko nivoa na kojima ljudska bića trebaju božansku uputu kako bi moralne vrijednosti bile ispravno utemeljene.
Prvi nivo je moralna istina (ontologija): da li dobro i zlo zaista postoje? Vjerovanje da dobro i zlo imaju objektivno, stvarno postojanje, nešto je što potvrđuju objava i ljudska priroda. Bivši bosanski predsjednik Alija Izetbegović objašnjava:
“Moralno ponašanje je ili besmisleno samo po sebi, ili pak ima svoje značenje i smisao upravo u postojanju Boga. Treća opcija nije moguća.”
Drugi nivo je moralno znanje (epistemologija): kako znam koja su djela dobra, a koja su zla? Duboko u sebi, najdublje moralne vrijednosti ljudi ne temelje se na čvrstim argumentima koje su otkrili promišljanjem moralnih pitanja, već na duboko usađenim osjećanjima. U konačnici, naše vrijednosti moraju biti utemeljene u nečemu što nadilazi subjektivne i relativističke ljudske hirove. Kao što Alija Izetbegović primjećuje:
“Razum može samo ispitivati i određivati odnose između stvari; on ne može donijeti sud o vrijednosti kada je riječ o moralnom odobravanju ili moralnom odbacivanju.”
S druge strane, ako su bogatstvo i moć smješteni na vrhu hijerarhije vrijednosti, onda dominacija i eksploatacija drugih često mogu izgledati kao racionalan zaključak. Profesor Ovamir Anjum zaključuje: ”Sekularni vladari svijeta promijenili su, i nastavljaju mijenjati, ono što se smatra dobrim i lošim, a percepcije masa često su zapravo oblikovane propagandom. Pohlepa je oduvijek bila prepoznata kao najveće od svih zala, najomraženiji zločin u svim kulturama, sve dok je moderni kapitalizam nije počeo smatrati vrlinom i nužnošću. Ovo ukazuje na problem koji je dublji od ekonomske eksploatacije i rastuće nejednakosti: sam naš osjećaj za ispravno i pogrešno manipuliran je od strane elita. Ovo nazivam epistemološkim imperijalizmom – kolonizacijom proizvodnje znanja, značenja i vrijednosti od strane ključnih globalnih institucija. Od uspona globalizma 1980-ih, te institucije više nisu samo „zapadne“, već su se proširile i na ultra-bogatu „globalnu“ elitu u globalnom Jugu, koja se udružila protiv većine ljudi širom svijeta.’’
Treći nivo je moralni razvoj (psihologija): Kako kod ljudi razviti motivaciju da prave ogromne žrtve kako bi postigli moralne ciljeve? U ateističkom pogledu na svijet ili materijalističkoj slici stvarnosti ne postoji ništa što bi moglo motivisati osobu da podnese nelagodu ili poteškoće radi etičkih ciljeva. Alija Izetbegović piše:
„Ateizam je potpuno bespomoćan pred naletom čisto utilitarističkih, sebičnih i nemoralnih ili amoralnih tvrdnji. Šta se može učiniti protiv ove razorene logike? Ako živim samo danas, a sutra ću umrijeti i biti zaboravljen, zašto ne bih živio kako želim i bez ikakvih obaveza, ako mogu?”
Prepušteni sami sebi, ljudi neizbježno djeluju tako da maksimiziraju vlastiti užitak, pokazujući sebičnost i pohlepu. Osoba može biti potpuno svjesna da je određeni cilj plemenit i vrijedan, ali joj isto tako može u potpunosti nedostajati volja da ga slijedi. Također, može potvrditi da je određeno ponašanje nemoralno, ali ipak odlučiti da mu se prepusti. Nasuprot tome, islamski teološki sistem konstantno motiviše čovjeka da traga za duhovnim pročišćenjem i moralnim razvojem.
Osim problema s pridržavanjem morala, u odsustvu božanskog vođenja ne postoji psihološka motivacija za moralnu introspekciju. Sposobnost da se procijene vlastiti moralni nedostaci ključna je za moralni razvoj. Ako osoba nema nikakav okvir prema kojem bi revidirala svoje vlastito ponašanje, automatski će prevladati osjećaj samodostatnosti i neće postojati psihološka potreba za samopoboljšanjem i moralnim usavršavanjem kroz otklanjanje loših osobina
Četvrti nivo je nivo moralnog društva (sociologija): Kako imati društvo koje brine o promicanju vrlina, umjesto da djeluje isključivo na osnovu sebičnih interesa?
Čovječanstvu je potreban i individualni i kolektivni spas i uspjeh, a to se nalazi unutar islama. S druge strane, u sekularnoj modernosti, vjerska uvjerenja su proglašena irelevantnim za javne mase i izgradnju moralnog društva. Posljedica ovoga je široko rasprostranjeni relativizam, gdje lična uvjerenja i vrijednosti postaju potpuno beznačajni.
Oduzimajući ljudima njihovu posvećenost jednoj krajnjoj istini, društvo je umanjilo vrijednost istine općenito govoreći. Ali istina jeste važna, i vrijedi je tražiti iskreno i sa uvjerenjem.
Ajet “Uputi nas na pravi put”, Ibn Abbas je protumačio kao “Omogući nam da spoznamo Tvoju istinsku vjeru.” Time bivamo svjesni da postoji samo jedna istinita staza upute. Ovaj ajet odbacuje koncept perenijalizma, ideje da razne religije izražavaju istu fundamentalnu istinu. Također odbacuje religijski univerzalizam: shvatanje da u različitim religijama postoji više puteva koji su podjednako ispravni.
Imam Ibnul Kajjim primjećuje da formulacija ovog ajeta posebno naglašava jedinstvenost pravog puta korištenjem određenog člana el uriječi es-sirat (taj put), što ukazuje da je to jedini istinski put upute. Nadalje, sljedeći ajet ponavlja riječ sirat (put) uz dodatno objašnjenje, kao da namjerno odgovara na primjedbu onih koji se pretvaraju da slijede istinu.
Na kraju, važno je znati da nam sura Fatiha pruža snažan temelj za razumijevanje vjerskog pluralizma ili raznolikosti, ali na onaj način koji ne potkopava našu posvećenost istini: vrijednosti milosti, zahvalnosti i pravde.
Prepoznavanje da je Allah Er-Rahman i da Njegova milost obuhvata sva stvorenja, podstiče u čovjeku želju da pruži saosjećanje drugima i da im podijeli istinu iz iskrene želje da im pomogne.
Pored toga, razvijanje zahvalnosti prema Allahu izgovaranjem riječi elhamdulillah također zahtijeva dijeljenje svoje zahvalnosti prema drugima za dobro koje pružaju i dobro koje dolazi preko njih. U hadisu se kaže: ”Mudrost je izgubljeno blago vjernika; gdje god je nađe, on je najdostojniji da je prisvoji.”
Turski sociolog, profesor Recip Şentürk, tvrdi da islam priznaje višeslojne dimenzije (multiplicitet) stvarnosti i diskursa, potvrđujući jedinstvenu istinu, dok istovremeno priznaje raznolikost perspektiva u različitim zajednicama. On iz toga zaključuje da se jedinstvo muslimana i čovječanstva može postići usvajanjem višeslojnog pogleda na svijet koji dopušta pluralizam, bez upadanja u zamku relativizma.
Štaviše, islamski pristup pluralizmu bez relativizma, fokusira se na saradnju s ciljem pravde: “I neka vas mržnja prema nekom narodu ne navede da budete nepravedni; budite pravedni, to je najbliže bogobojaznosti.” (Kur'an, 5:8)
Univerzalne moralne vrijednosti usađene unutar ljudske prirode pružaju snažan temelj za zajedničke napore u postizanju pravde i suosjećanja te za ublažavanje ljudske patnje.
Prepoznavanje istine da je Allah Vladar dana Sudnjega omogućava čovjeku da se usmjeri na ispunjavanje prava drugih, dok konačnu presudu o moralnom stanju pojedinaca prepušta isključivo Allahu. Stoga, iako nam je Allah jasno dao do znanja da je islam jedini put spasa, samo On će suditi o tome da li je neko iskreno nastojao pronaći Njegov put i koliko se na njemu kretao u smjeru njegovih uzvišenih ciljeva.
Prevela i prilagodila: Zekija Krvavac
