Maliki jevmi-d-din
U ajetu koji je pred nama naglašava se da je Bog Vladar Sudnjeg dana – kao što se u prethodnim ajetima govorilo o Njegovoj suverenosti u životu na ovom svijetu (Rabb), Njegov suverenitet je isto tako neupitan u budućem životu. Ovaj ajet učvršćuje vjerovanje u Sudnji dan i podsjeća nas da će u budućem životu svi ljudski autoriteti i moć nestati pred Jedinim Pravim Vladarem.
Muhammad Šafi’i naglašava:
Posjedujući zemlju, novac ili moć, čovjek je oduvijek bio sklon da bude opijen svojim ponosom (naročito moderni čovjek koji živi u takozvanoj ‘humanističkoj civilizaciji’ gdje je jedini pokretač i motivirajuća snaga ubjedljivo vjerovanje u čovjekove vještine). Izraz Vladar Sudnjeg dana je upozorenje čovjeku koji se vrti u svom zaboravu i samoumišljenosti, i nagovještaj da su sva njegova imovina, svi njegovi odnosi sa stvarima i ljudima samo kratkog vijeka, te da će doći Dan kada gospodari više neće biti gospodari, a robovi neće biti robovi. Kada niko neće posjedovati apsolutno ništa. A postat će jasno i očigledno da čitav svemir pripada samo Allahu.
I u kosmičkom i u građanskom poretku, istinski suverenit pripada samo Bogu čiji su zakoni superiorni, dok je politička vladavina povjerena čovjeku samo kao pitanje moralnog služenja. Prihvatanje apsolutnog suvereniteta Boga na Sudnjem danu podrazumijeva da naše moralne dužnosti kao i naš osjećaj za dobro i pogrešno, određuje Bog. Sekularizam, nasuprot tome, odbacuje religiju i vjerovanje u Boga i smatra ih irelevantnim za moralni poredak društva.
Sekularizam traži raskid između čovjeka i moralnog poretka koji je uspostavio Bog, te na kraju otvara vrata čovjekovoj podređenosti državi. Sekularizam je zapravo zamijenio jedno ugnjetavanje drugim: ugnjetavanje je bilo prisutno u kršćanskoj Evropi pod vjerskom tiranijom zbog države. Suverene moći sekularnog svijeta same po sebi nisu dužne višoj vlasti. Ne postoji “međunarodni poredak zasnovan na pravilima” u sekularnom svijetu, kada moćne nacionalne države mogu odlučiti po svom hiru da su neka pravila neobavezujuća. Kao na primjer, kada koristeći pravo veta, omoguće nesmetan nastavak genocida.
U ovom ajetu Fatihe primjećujemo da pravo vlasništvo nad svime što čovjek posjeduje pripada samo Bogu, budući da je on El-Malik. Nasuprot tome, kapitalizam pojedinca smatra potpunim vlasnikom svog bogatstva koje treba potrošiti prema diktatu njegovih hirova, požuda i želja, dok komunizam promoviše kompletno vlasništvo države, ne dajući ljudima prava nad njihovim bogatstvom.
Sekularizam i Božija neupitna vlast
Ideologija sekularizma ne uspijeva da obezbijdi adekvatne koncepcije suvereniteta. Demokratija obećava da će osloboditi čovječanstvo od tiranije dajući građanima političku zastupljenost i omogućavajući biračkom tijelu da izabere vladajuću stranku. Međutim, vladajuća elita je oblikovana prema interesima bogatih korporacija i lobističkih grupa, koje zauzvrat oblikuju javnost prema svojim interesima. Nemilosrdnom manipulacijom informacijama u masovnim medijima koji su u vlasništvu korporacija, te distrakcijama kroz industriju zabave, običan građanin postaje eksploatisan i porobljen. Demokratija se pretvara u vješto prikrivenu diktaturu.
Prije četiri decenije, Neil Postman je ponudio snažno poređenje Orwellovog djela 1984. i Huxleyevog Vrli novi svijet:
“Suprotno raširenom mišljenju čak i među obrazovanim ljudima, Huxley i Orwell ipak nisu predviđali iste stvari. Orwell upozorava da će nas nadvladati vanjski nametnuto ugnjetavanje. Ali u Huxleyevoj viziji, od “Velikog brata” se ne traži da uskraćuje ljudima njihovu autonomiju, zrelost ili historiju. Kako je on to vidio, ljudi će sami zavoljeti ugnjetavanje i obožavati tehnologije koje uništavaju njihovu sposobnost razmišljanja. Ono čega se Orwell plašio su oni koji će zabraniti knjige. A ono čega se Huxley plašio je da neće biti razloga za zabranu knjiga, jer neće biti nikoga ko bi htio da ih pročita. Orwell se bojao onih koji će nam uskratiti informacije. Huxley se bojao onih koji bi nam dali taman toliko informacija da budemo svedeni na pasivnost i egoizam. Orwell se bojao da će istina biti sakrivena od nas, a Huxley se bojao da bi istina bila utopljena u moru nebitnih stvari. Kao što je Huxley primijetio, građanski racionalisti koji su uvijek bili spremni da se suprotstave tiraniji nisu uzeli u obzir skoro beskonačan apetit čovjeka za distrakcijama.”
Ove riječi su napisane prije pojave pametnih telefona, algoritama, društvenih medija, zombi skrolovanja, online botova i raznih visoko sofisticiranih digitalnih uređaja. Sa takvim arsenalom, pokoravanje ljudskih bića izgleda gotovo zagarantovano. Najveća prijetnja takvom sistemu je, ipak, zajednica koja odbija da bude podređena čovjekovom autoritetu, ona koja ne priznaje da je ikakav autoritet viši od autoriteta Stvoritelja.
Suština riječi Maliki jewmi-d-din
Gubitak etičkog temelja nije slučajna posljedica sekularizma, već je, zapravo, duboko usađen u njegovu unutrašnju logiku. Možda niko to nije razumio bolje od Niccola Machiavellija, “izumitelja sekularne politike” i začetnika modernog koncepta države kao instrumenta moći i dominacije. Njegova misao ilustruje maksimu koja kaže da “ciljevi opravdavaju sredstva”. Nasuprot tome, etički poredak koji je uspostavio Bog je onaj koji prepoznaje apsolutni imperativ pravde i odgovornosti.
Jedno od značenja Maliki jewmi-d-din jeste i Vladar dana čiste pravde, jer je to dan kada će se Božja savršena pravda u potpunosti manifestirati. Uspostavljanje pravde je obaveza koja sasvim prirodno proizlazi iz razumijevanja Božjih atributa. Bog je Najpravedniji i On voli one koji provode pravdu.
Početni ajeti Fatihe ukazuju na to da ljudsko biće trodimenzionalno (u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti) sve duguje samo Gospodaru. Stvorio nas je u prošlosti, njeguje nas Njegova milost u sadašnjosti, i mi ćemo biti odgovorni pred Njim na Sudnjem danu u budućnosti.
U ovom ajetu, Sudnji dan je nazvan imenom Jewmu-d-din, što bi značilo Dan pravde, nadoknade, odmazde, obračuna, rekompenzacije. Iz istog jezičkog korijena je i jedno od Allahovih lijepih imena – Ed-Dejjan – koje naglašava Njegovu ulogu u provođenju apsolutne pravde na Sudnjem danu, gdje će se svako djelo vagati, a zatim nagrađivati ili kažnjavati.
Ovo je savršena pravda i apsolutna odgovornost koju islam promoviše, tako da će na Danu obračuna doći do odmazde i za najmanju povredu prava drugih. U kombinaciji sa naglaskom na samilosti u prethodnom ajetu i naglaskom na pravdi u ovom ajetu, nalazimo da je vrijednosna struktura islama prijeko potrebna u eri u kojoj vladajuće ideologije i sile divljaju okrutnošću i nepravdom.
Prevela i prilagodila: Zekija Krvavac
